Iako je od otkrića Milanovićeve posljednje verbalne dijareje prošao gotovo cijeli tjedan, unatoč propuhu uz širom otvorene medijske prozore, njezin vonj još uvijek se postojano drži, a po svemu sudeći mogao bi potrajati i do izbornog dana. A uz samog Milanovića, naći će se i onih koji će donavonjati atmosferu.
Mnogi vele da je to bio trenutak u kojem je Milanović izgubio izbore. No, ne treba imati previše iluzija, bez obzira na sve, malo je vjerojatno da će dosadašnji Milanovićevi birači promijeniti svoj smjer. Sa štipaljkom na nosu svejedno će svoju kuglicu ponovno ubaciti u kutiju “narodne” opcije s kojom su vezali svoju sudbinu. Krug je zatvoren: Mesić je “samo” otvarao usta dok su drugi pjevali ustaške pjesme, a Milanoviću se živo fućka za ZDS. “Antifašistima” u ime “višeg cilja” neće smetati ni jedno ni drugo.
Pitanje je tek kako će se ponašati onaj hrvatski glasač koji se osjeća pripadnikom 10-milijunskog nebeskog naroda koji je Milanović prezrivo proglasio “šakom jada”. Teško da će oni slušati naputke vječno uvrijeđenog Milorada Pupovca, no možda je ovaj put ipak izgubio podršku onih zastupnika na koje je prema aktualnom zakonu gotovo pa pretplaćen upravo Pupovac.
Kad je lani rekao da “Domoljubna koalicija radi za svakog profitera, cincara i prevaranta”, nitko na ljevici nije skočio Milanoviću za vrat zbog tog ispada. Kad je u kampanju uvukao Karamarkovo novorođeno dijete, mediji mu se nisu krvi napili.
No, Plenković u medijima ipak ima neusporedivo bolji status nego Karamarko pa spominjanje njegove majke – preko koje je ponovno, en passant, uvrijedio i Srbe – više ne može proći nekažnjeno. Kad je predsjednicu Kitarović i Vasu Brkića nazvao “šakom jada”, mnogi su mu čestitali, no šaka kojom za grlo hvata “10 milijuna” Srba završava u Milanovićevu vlastitu pleksusu.
To sve ne mora značiti veliki broj glasova, ali u uvjetima tijesnih većina i mnoštva neizvjesnih, “rubnih” mandata, ovaj incident mogao bi se Milanoviću tako doista i osvetiti. Treba ipak naglasiti da nije Milanović baš tako naivan kako neki misle, pa da je ovaj ispad inscenirao u lovu na neke nove glasove.
Ovo za njega nisu samo parlamentarni izbori, već i sasvim osobna kampanja, u kojoj sebe promovira kao “narodnog” vođu, perući se tako od presude u Münchenu koja je po svoj logici trebala biti krajnja točka njegova političkog preživljavanja.
Pa se tako odjednom sjetio objaviti čak i da je ustaški unuk. U bilo kojoj normalnoj demokraciji zauvijek bi bio politički pokopan političar koji je aktivno štitio ljude za koje je sudski dokazano da su nalogodavci i izvršitelji udbaških egzekucija, promotori komunističkog državnog terorizma – i to sve u režiji pravne prethodnice njegove vlastite stranke, SKH-SDP.
Novi lik “ustaše” Milanovića trebao bi tu optužbu učiniti smiješnom. I očito to dosljedno radi, u najboljoj maniri staljinističkog agitpropa: optužbe svojih neprijatelja prvom prilikom vrati njima u lice. Za obračun s Milanovićem dovoljna je samo jedna rečenica: onaj tko je uvodio “lex Perković” i mijenjao Ustav kako bi zaštitio udbaške egzekutore – taj ne smije ponovno postati hrvatski premijer.
Ne uskličnik, već točka. Bez povišenog tona. Ali to treba stalno ponavljati. Onome kome taj jedan argument nije dovoljan, neće mu biti dovoljan ni 101 argument na relaciji ustaše – partizani. Zašto u HDZ-u ne ponavljaju tu jednu rečenicu, treba njih pitati.
No, ulaziti u bilo kakve druge rasprave s Milanovićem o tome tko je i što je bio čiji otac ili majka znači samo spuštati se na njegovu razinu, pristati na hrvanje u blatu. Milanović je umnogome što je rekao za Srbiju u biti u pravu, no to nije ključno, već činjenica da je i on sam sastavni dio problema, a ne rješenja, jer zna funkcionirati jedino u vatri sukoba, posve nesposoban za konstruktivni dijalog.
Premda je očito da aktualno srpsko vodstvo smišljeno, u skladu sa svojim dugoročnim planovima “u regionu”, podiže temperaturu u hladnom ratu s Hrvatskom agitpropovski je prozivajući zbog onoga što Srbija sama radi, Milanović im je aranžiranjem lanjskog posve nepotrebnog predizbornog virtualnog rata sa Srbijom itekako olakšao posao.
Jer ne treba zaboraviti, on nije granicu zatvorio samo za srbijanske kamione, već i za sve građane Srbije u svojim autima.
Braniteljima je jasno dao do znanja da on nije taj koji može riješiti njihov problem. Naprotiv, dao im je do znanja da bi s njegovim eksplozivnim egom na vlasti njihov problem mogao postati još i veći ako se zateknu između dvije još žešće vatre – počne li on “iz čiste obijesti” proganjati Srbe zbog zločina na Kosovu, baš kao što je iz čiste obijesti lani de facto svim Srbima zatvorio granicu.