Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti, poručio je general Gotovina razdraganom mnoštvu koje je na središnjem zagrebačkom trgu euforično slavilo njegov i Markačev povratak na slobodu. Oslobađajuća presuda Haaškog suda i taj kratki govor (koji je imao elemente državničkog govora) mogli bi označiti prekretnicu u demoraliziranoj Hrvatskoj, koja je takvu eksploziju optimizma i zajedništva doživjela još samo nakon oslobodilačke Oluje i osvajanja trećeg mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Ovaj povijesni trenutak jednostavno se ne smije prokockati: sad je vrijeme da se u međunarodnim odnosima pojača i politički i gospodarski položaj naše zemlje.
Je li vrijeme za takvu prekretnicu i u herojskom Vukovaru, koji će i ovogodišnji Dan sjećanja na svoju žrtvu dočekati kao podijeljeni grad? Ali i kao grad koji bez solidarne pomoći ostalih hrvatskih gradova ne može pristojno ni živjeti, a kamoli se samostalno razvijati. Kad danas pitate vukovarske branitelje što im najviše smeta u njihovu gradu, spomenut će vam u prvom redu ratne posljedice proizišle iz velikosrpske agresije.
“Oni koji su pucali po nama, koji su nas zarobljavali i ubijali naše najmilije, i danas žive u našem gradu jer su pomilovani, a premalo ih je odgovaralo za zločine. U našoj policiji i sad radi 15-ak milicajaca SAO Krajine, a svi hrvatski policajci koji su sudjelovali u Domovinskom ratu odavno su umirovljeni. I mnogi mladi ljudi umirovljeni su umjesto da im je omogućeno da rade. Nismo se”, kažu, “borili za to da nas zovu parazitima društva.” K tomu, boli ih to što je u obrani Vukovara sudjelovalo 1850 branitelja, a danas ih je na popisu 6500!?
U takvim je okolnostima uistinu teško očekivati iskrenu pomirbu i spremnost na opraštanje, ali to ne znači da je suživot bez mržnje nemoguć. Pravda je melem za svaku ranu. Pokazala je to oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, koja je Hrvatskoj donijela katarzu i simbolički završila Domovinski rat. Vukovarci otpočetka znaju da je njihova borba bila pravedna i za to im ne treba presuda nikakva suda. Sad je vrijeme za oprost, za ruku pomirnicu, za pokapanje oružja, za zajedničke vrtiće, škole, kafiće i restorane bez podjela... Vrijeme je za završetak rata u Vukovaru. Kako će se inače otvoriti toliko potrebna radna mjesta koja jamče bolju budućnost i jednoj i drugoj strani.
Tko će sve to učiniti ili, kako se svojedobno u svom ratnom gradu upitao legendarni Siniša Glavašević, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? I odmah ponudio odgovor: “Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.”
Svoj obol vukovarskoj pravdi daje i redakcija Večernjeg lista, ovaj put opsežnim projektom nazvanim Junaci Vukovara. Večernjak je prvi medij koji objavom velikog broja priča odaje počast mahom neznanim sudionicima Domovinskog rata koji su poginuli junački braneći domovinu.
Nakon velikog specijala Junaci Oluje, Večernji je pripremio posebno izdanje u kojemu, iz pera naših ponajboljih reportera, objavljujemo 25 potresnih priča o poginulim braniteljima Vukovara, ali i niz priča o živim vukovarskim ratnicima. Serijal tu neće stati, jer mnogo je još vukovarskih branitelja koji su svojom hrabrošću i žrtvom zaslužili posebnu počast.
>>Identificirali su ga po ključu od kuće nađenom u pancirki
>>‘Ubili su mi sve najmilije, a mene nisu tili. Ostala sam za muke’
>>Muči ih PTSP i samohrane su majke, ali opet bi učinile isto
Godine, dani, mjeseci, sati, prolazi vrijeme, normalna stvar i slika ode pa se vrati Siniša Glavašević, Vukovar Studeni dođe, zima će, znamo postane hladno i mraz je car niz prozor kaplje šapuću samo Siniša Glavašević, Vukovar Glas razuma, poštenja, časti glas topline, božji dar umjesto sebe nas htjede spasti Siniša Glavašević, Vukovar Negdje u glavi još bombe tutnje i obraz mlad postade star bole riječi, urlaju šutnje Siniša Glavašević, Vukovar Proći će stoljeća, sve će proći a vjetar će kriknuti, sveznadar ovdje je stao jedne noći Siniša Glavašević, Vukovar