Slavko Linić bio je državni činovnik starog kova. Njegovo zastarjelo shvaćanje ekonomije, sklonost lomljenju preko koljena, nasilna i definitivno svadljiva narav te mreža čudnih prijateljstva sprečavali su ga uz svu silnu motivaciju da postane SDP-ov čovjek za promjene. Ali njega se, nekako, bez obzira na te felere u osobnosti, s punim uvjerenjem moglo nazivati ministrom. Njegova pak “zamjena” Boris Lalovac sa svojim referencijama i godinama iskustva bio bi primjereniji poziciji šefa financija neke malo bolje općine ili omanjeg gradića. Navodno je “dobar dečko” sklon dogovorima, a zapravo samo partijski pijun ostavljen na kraju dana sam u raspadajućem Ministarstvu da – ugasi svjetlo.
Otišao je jedan pomoćnik, pa šefica Porezne, negdje u hodnicima mjesecima traže novog šefa HBOR-a, sada kad odlazi Linić svima postaje jasno da nam hitno treba financijski vizionar velikog kalibra, a Lalovac objavljuje nekakav suspektno nerazumljivi plan novog ogromnog “preporoditeljskog” nekretninskog fonda nepoznatog cilja i svrhe te iznenada postaje osobom koju ćemo zvati ministrom. Tako karakteristično za, što bi rekao premijer, slučajnu Hrvatsku sa slučajnom vladom koja je, nimalo slučajno, pretvorila Lijepu Našu u najneuspješniju zemlju u EU.
S obzirom na opći nered u vladajućoj koaliciji i težinu fiskalnih pozicija te najnovije smjene, postalo je očigledno da je Hrvatska zrela za prijevremene izbore. Slovenci i Srbi priuštili su svojim građanima izvanredne izbore kako bi se stvorile održive vlade. Imaju li hrvatski građani to isto pravo kao susjedi?
>> Linić o smjeni: To je odluka premijera i ja je prihvaćam. O svemu ću govoriti nakon 25. svibnja