Možete li zamisliti situaciju u kojoj je ukupan trošak proizvodnje nekog proizvoda negativan? Ne možete? Svaki trošak tek je po definiciji „odbitna“ veličina u ekonomskom smislu, reći ćete, i njihov zbroj uvijek će biti pozitivna veličina, kakav negativan trošak? Krivo. Ima situacija kod vezanih proizvodnji više proizvoda u kojima kalkulacija doista može pokazati da se trošak proizvodnje jednog proizvoda pretvara u „korist“, postaje dakle „negativan“ trošak.
A što ćemo s negativnim kamatnim stopama? Navikli smo na koncept kakvih-takvih, ali uvijek pozitivnih nominalnih kamatnih stopa. Pet posto je bilo u redu, sedam posto je pomalo visoko, 12% je lihvarsko, tri posto je „kao u Europi“, 1 posto je blizu ideala „bez kamata“. Tako smo bili navikli kao korisnici kredita. Gledajući samo nominalne kamatne stope. Tzv. realna kamatna stopa je koncept u kojem su dinamika i relacije „normalnog“ sasvim drukčije. No, o njima kasnije.
Negativne nominalne kamatne stope postale su stvarnost. Donesete u banku 100 kuna štednje i pristajete da vam banka za godinu dana vrati 99. Zašto to radite, jeste li poludjeli? Banka bi trebala vratiti više od sto, a ne manje, zar ne? Radite to zato što je došlo vrijeme neobičnih ekonomskih veličina, pa tako i negativnih nominalnih kamatnih stopa, pri pozitivnim stopama inflacije. Plaćate nekome da vam pričuva novac, samo to, ne treba prinos.
Političari diljem svijeta natjerali su „nezavisne“ središnje banke (zna se tko koga bira) na bjesomučno tiskanje novca neviđenih razmjera. Sve da bi se tobože izbjegla ekonomska kriza realnog sektora. Labave monetarne politike rušile su kamatne stope sve niže i niže, a inflacija se nije razbuktavala. Ali nisu ni stope rasta realnog BDP-a. Pogotovo se nisu smanjivali državni deficiti. Pa su središnji bankari još više rušili nominalne kamatne stope, očekujući investicijski zamah.
Jedini problem, mislilo se, jest omjer kamatne stope i očekivanog prinosa na planiranu investiciju. Ako je niža kamatna stopa, veći broj projekata bit će pokrenut, onda će porasti zaposlenost, dohoci stanovništva, potrošnja, porezni prihodi... Sve to kao rezultat inicijalnog impulsa od strane monetarne politike. I bilo je tako, tu i tamo, ponekad, neko kraće vrijeme. No, kao što s užasavanjem primjećujemo, u isto se vrijeme promijenio i cijeli niz drugih ekonomskih i neekonomskih varijabli. Dodatno stimuliranje rasta realnog bruto domaćeg proizvoda monetarnim instrumentima u novonastaloj situaciji ne samo da više nije učinkovito već nas je dovelo do spomenutih neobičnih veličina u kojima je teško naći ekonomski ratio.
U takvoj novoj konstelaciji nisu samo štedni depoziti u neprirodnim zonama kamatnih stopa. Pokušajte zamisliti što se događa s drugim oblicima imovine. Ili drugim oblicima kapitala. Pogledajte cijene nekretnina, na primjer. A što je s našim budućim mirovinama u situaciji kada nam mirovinski fondovi dvije trećine portfelja drže u državnim obveznicama čiji prinosi također padaju. Cijeli sustav dolazi u pitanje.
Doista, živimo u vremenima kada postaju irelevantne brojne teorije po kojima država „stimulira“ gospodarski rast, gotovo ga stvara. Nakon desetljeća neodgovornog trošenja javnog novca, ubačene su monetarne postrojbe da začepe rupe na svim dijelovima bojišnice gospodarskog rasta. Hrabro su izginule, ali rupe nisu začepljene. Monetarne municije više nema. Kada uđete u zonu negativnih kamatnih stopa, onda se više isplati niša ne raditi nego bilo što raditi. Monetarna politika je na izdisaju. Ostaje dakle fiskalna. Ajoj! Kako će vlada, jadna, sama stimulirati agregatnu potražnju kada je javni dug ionako previsok? Nikako. Ne treba se o tome ni brinuti. Štoviše, treba raditi potpuno suprotno.
Eliminirati tekući (nikakav tek primarni!) deficit, smanjivati javni dug. Najprije smanjivanjem javnih rashoda, a tek potom i smanjivanjem relativnog poreznog opterećenja, na novouspostavljenoj dinamici javnog duga i nominalnog BDP-a. Vlade trebaju zaboraviti iluziju da one generiraju rast državnim projektima i državnim narudžbama. Još prije moraju zaboraviti iluziju da će im birači na tome zahvaliti na idućim izborima. Umjesto naivnog pokušaja kupovanja budućih glasova, bolje im je prodati dijelove imovine koje su ranije uzeli od njihovih očeva i majki.
Neobične ekonomske veličine poput negativnih nominalnih kamatnih stopa znak su da su političari svijeta konačno istjerani na čistinu. I da će morati sami raditi ono što im je najteže – rezati javne troškove. Na predizbornim skupovima će vikati – mi ćemo smanjiti izdatke za... (umetnite sami bilo što s liste nedavno obećanih povećanja), i tako spasiti državne financije od propasti. Vikat će i ovo – nacionalni interes vrhunskog ranga je sačuvati stabilnost banaka. Zbog budućeg pozitivnog rasta BDP-a.
>> Sektorski savjeti SDP-a trebaju funkcionirati kao vlada u sjeni