Kako vrijeme leti, u nevjerici smo zajedno s Ognjenom Vukojevićem (30) brojili godine koje su prošle otkako je otišao iz zagrebačkog u kijevski Dinamo. Činilo se kao da je prošla tek koja godina otkako nam je u Rovinju na pripremama reprezentacije, kroz žicu stadiona, potvrdio da je sve dogovoreno i da se iz Zagreba seli u Ukrajinu, donosi novi broj tjednika Max!. A bilo je to 2008. godine...
Ogi je ostao isti, uvijek pristojan, otvoren, nasmijan, spreman uvijek porazgovarati, a da nekakvim iskričavim izjavama ne zada glavobolju klupskim djelatnicima koji paze na svaku krivu riječ. Šest je godina prošlo od Vukojevićeva odlaska do povratka u zagrebački Dinamo. Koliko se toga u Maksimiru promijenilo?
– Dinamo je najorganiziraniji klub u ovom dijelu Europe. Uvjete kakve sada ima prije šest godina nije imao, od svlačionica, teretane, puno se uložilo u hotel, restoran, autobus, u organizaciju kluba, tako da igrači imaju doista sve. Na vrhunskoj je europskoj razini i to se jako promijenilo u tih šest godina – rekao je Vukojević.
Želim mir Ukrajincima
Kad ste došli, vratili se kući, rekli ste da ste došli zbog programa koji su vam u klubu predstavili. O čemu, o kakvom je programu riječ, čime su vas to "kupili"?
– Sve se poklopilo, znate kakva je situacija u Ukrajini, ondje mi je počela sedma godina, a onda me nazvao Zdravko Mamić i našli smo mogućnost za dolazak. A plan je dobar rezultat u Europi, da drži konstantu u Hrvatskoj s osvajanjem prvenstava i kupova. Ja bih onda trebao što više spojiti domaće igrače i strance. I mislim da smo napravili jako dobru atmosferu, nema razlike u svlačionici između domaćih i stranih, imamo pravu ‘kemiju’, a to je glavni preduvjet za iskorak, za dobar rezultat u Europi.
U Maksimiru ste na posudbi, plaća li vas još ovu godinu kijevski ili zagrebački Dinamo?
– Sve obveze ispunjava kijevski Dinamo, ali ne želim iznositi detalje. Mogu tek reći da su mi Kijevljani jako izašli u susret i zahvalan sam im, pogotovu predsjedniku Surkisu. A i ljudima u Dinamu što su se uspjeli dogovoriti i omogućili mi da se vratim kući.
Spomenuli ste krizu u Ukrajini, čujete li se s nekim ondje?
– Naravno, pa Kijev je moj drugi grad, imam ondje puno prijatelja u nogometu i izvan njega i redovito se čujemo. Situacija nije dobra, samo se nadam da će se svi pridržavati potpisanog primirja, da će se sve smiriti. Ukrajinci zaslužuju bolji život, zaslužuju mir. Čuo sam se sad s Domagojem Vidom koji je još ondje. Kaže da oni pokušavaju misliti na nogomet, da se maknu od misli o ratnom stanju.
Dolaze li ljudi na stadione unatoč ratnim sukobima?
– Dolaze, ali nije više kao prije, osjeti se teška situacija u državi. I liga je smanjena na 14 klubova, 13 kola dvokružno. Na brzinu su to složili jer sve je poremećeno. Klubovi iz istočne Ukrajine ne mogu igrati doma, Šahtar igra u Lavovu, a živi u Kijevu, Zarja Lugansk je u Zaporožju, Olimpik Donjeck u Kijevu. Gotovo cijela liga igra se u Kijevu. To smo i mi, nažalost, osjetili onih ratnih godina. A da mi je netko rekao da će se to dogoditi u Ukrajini, ne bih mogao vjerovati.
Mogu u paru s Ademijem
U zagrebački Dinamo ste se vratili, ali kod Zorana Mamića niste se baš naigrali.
– Ne igram previše jer sam došao prije mjesec dana, sve se dogodilo preko noći. Došao sam u momčad koja je standardizirana, koja je iznijela teret prošle sezone i prvi, europski dio ove sezone i normalno je da su oni u prednosti. Na meni je da se uklopim, trebaju mi dvije, tri utakmice da i ja uhvatim svoj ritam. No, ono najvažnije tek je počelo, Europska liga. U četvrtak smo imali Astru, a sad idemo na Kantridu, gdje je Rijeka postala veliki konkurent. Mislim da ću sad više igrati, zbog toga sam došao.
A i Ademi je opasna konkurencija...
– Odličan je igrač, ali ne samo on. Imamo puno dobrih igrača i to je dobro, Zoranu Mamiću svi će trebati. Puno je utakmica, morat će dosta rotirati jer bit će i ozljeda, kartona, umora. Prostora će biti za sve, pa i za mene, a mislim da mogu igrati zajedno s Ademijem kad dođu ove jače europske utakmice, gdje će trebati čvršći Dinamo.
Neću komentirati Malt
– Dinamo mora imati takav kadar, igra na tri kolosijeka, neki i igrači i na četiri jer su u reprezentaciji i ozbiljan klub, da bi izgurao sezonu, ne može si dopustiti mali broj igrača. Velika je želja svih u klubu, pa i moja, da napokon ljudima donesemo zadovoljstvo u Europi, više od četiri desetljeća čeka se to prezimljavanje u europskim natjecanjima. A kad sam spomenuo potrebnu ‘kemiju’ u svlačionici, mislim da je imamo. I o tom prezimljavanju sam razmišljao kad sam se odlučio na povratak. Bio je Dinamo blizu nekoliko puta, pa i kad smo 2007. igrali, u zadnjoj utakmici s Rennesom trebala nam je pobjeda za prolazak, zabio sam za 1:0, Mandžo je imao šansu za 2:0, Koch je obranio penal, i nismo uspjeli.
Kad ste spomenuli reprezentaciju, vi ste rekli svoje – zbogom. Jeste li možda prenaglili, zažalili koji put?
– Ma nimalo, za mene je to završena priča. Ponosan sam na sedam godina u reprezentaciji, na sva velika natjecanja, na svojih 55 utakmica. Mislim da sam to igranje i zaslužio, nije mi nitko ništa poklonio. Završena je ta lijepa priča, a izborniku i igračima želim sreću i odlazak na Euro u Francuskoj.
Protiv Malte baš i nisu krenuli uvjerljivo.
– Na to nemam komentar, ja sam završio s reprezentacijom.
Iz nje je otišao i Eduardo, čujete li se s njim?
– Kako da ne. Pita me sve o Dinamu, sve ga zanima. Drago mi je što se i on vratio kući, da je baš u Flamengu, to mu je bio dječački san, znamo da mu je Romario bio idol. Igra jako dobro, zabija golove, ljudi ga ondje jako vole, Rio je njegov grad. On je iz Rija otišao kao dijete, došao u Zagreb i tu se udomaćio, uklopio se u naš način života, a u Brazilu je zacijelo ipak malo drukčije. Veseli me što zabija, nije to slučajno, opet je dokazao da u njegovim nogama još ima baruta i uveseljavat će on navijače Flamenga, ne bojim se za njega.
>> Vukojević: Publika je bila baš dobra, ta nam je vibra pomogla
Nekada sam te veoma cijenio...