Vukovar bez Pupovca

I ove je godine sjećanje na Vukovar prošlo bez političkih predstavnika hrvatskih Srba, prije svega Stanimirovićeva i Pupovčeva SDSS-a, koji su još uvijek dio vladajuće koalicije. Nigdje ih nije bilo, nisu se javili izjavom, nisu pokazali ni najmanji osjećaj žaljenja za žrtve srpske agresije i okupacije JNA, kako je to napokon priznao i general JNA Andrija Rašeta.

Ali zato Pupovac ovih dana ponovno naglašava kako “postoje na hiljade slučajeva sličnih ili najčešće još gorih od slučaja obitelji Drobac” te da “svi oni predstavljaju veliku i nedovoljno osvijetljenu mrlju na savjesti politike, pravosuđa i javnosti u Hrvatskoj”. I to kaže Pupovac mrtav-hladan, a o Vukovaru i ne zucne, kad cijela Hrvatska, a i prijatelji izvana, odaju počast žrtvama srpske agresije.

Ali zato on muti vodu o ratnim dogovorima Miloševića i Tuđmana. Istina jest da je hrvatsko pravosuđe još i danas najveći uteg hrvatskog društva, da i ono i politika iza sebe imaju svakakve mrlje, pa i kad su u pitanju pojedinci Srbi, ali slučaj s obitelji Drobac nametati upravo u trenutku kad se obilježava vukovarska tragedija u najmanju je ruku neumjesno i uvredljivo! No Pupovcu, Uzelcu i drugima svejedno nije smetala koalicija s HDZ-om i Jadrankom Kosor. Jer su se time maksimalno koristili za sisanje novca iz državne blagajne. Bilo bi dobro Pupovca ponovno pitati što je bilo s dr. Ivanom Šreterom, pakračkim liječnikom kojega su Srbi 1991. oteli i ubili, a posmrtni ostaci nikad mu nisu pronađeni! Pa ako je on toliko suosjećajan prema svim žrtvama i patnjama, zašto ne kaže što zna o Šreteru? A zna sigurno barem nešto!

Nakon svega ovoga, jesu li predstavnici SDSS-a trebali biti na komemoraciji vukovarskim žrtvama? Ovakvi kakvi su sada, sa svojom politikom, i bolje da ih nije bilo. Kako od njih očekivati da će se pokloniti žrtvama među kojima nisu samo Hrvati, ali su žrtve srpske agresije, kad istodobno obnavljaju četničke spomenike kao što je onaj u Srbu ili kad oni koji su bili na drugoj strani, kao što je bio Stanimirović, danas žive na vukovarskom području, a prave se da pojma nemaju gdje su završili njihovi susjedi, sugrađani i branitelji Vukovara koji su i danas među nestalima.

Vukovaru ne trebaju predstave. Kao što mu ne trebaju predstave hrvatskih političara jer grad traži da ga se sjeti svaki dan u godini, da se u njega ulaže, razvija, tako mu ne treba ni predstava Pupovca i drugih koja ne bi imala iskren motiv žaljenja. Baš kao što je i dolazak Borisa Tadića bila najobičnija politička predstava koju je odmah morao nadomjestiti odlaskom u Paulin Dvor. Jer inače bi priznao agresiju, a ovako je poručio da smo bili u građanskom ratu. Iz Srbije nam poručuju da treba zabraniti slavljenje Oluje, a ne znaju što bi s Vukovarom, s logorima u Srbiji...

Nisu, međutim, krivi Srbi, odnosno njihovi političke vođe i intelektualna elita. Najveći su krivac za sve naše probleme nesposobne domaće političke elite svih boja. Prst treba uprijeti u sve njih koji su svih ovih godina svojim postupcima Domovinski rat i njegove vrijednosti sveli na političku trgovinu i dodvoravanje inozemnim činovnicima.

To je hrvatska politika koja nije znala hrvatsku pobjedu u ratu iskoristiti kao trajnu vrijednost. Politika bez stava, bez kičme, bez vizije, bez konsenzusa oko nacionalnih vrednota i interesa. General Ante Gotovina eklatantan je primjer takve hrvatske politike. Svi preskupo plaćamo hrvatsku političku nepismenost, nesposobnost i neiskustvo.

A s druge strane imamo srpsku politiku, Srpsku pravoslavnu crkvu, intelektualce i velik dio njihova javnog mnijenja koji je na istim pozicijama kao i prije dvadeset godina. Na snazi je zavjet šutnje o ubojicama, o stratištima, o nestalima, o logorima, mnogi i danas žale što im plan okupacije nije uspio, a dobar dio njih u Srbiji uopće ne vjeruje da je u Vukovaru počinjen ikakav zločin.

Stoga srbijansko društvo tek očekuje katarza i suočavanje s prošlosti.