Vukovar danas: Podijeljen grad i poneko krhko prijateljstvo mladih

"Sine moj, kako ću otići odavde, a ni grob ti nisam našla!"
I poslije punih 14 godina od pada Vukovara eho tog vriska žena u crnini iznad svake otkopane masovne grobnice odzvanja pustopoljinama oko Vukovara koje kriju tajnu nestalih Vukovaraca. Grad heroj, kako Vukovaru  običavaju tepati izvan njegovih granica, i njegova okolna naselja žive nekim posebnim životom što ga još opterećuju, i zacijelo će opterećivati još godinama, jecaji onih koji još ne znaju gdje su pokopani njihovi najmiliji.

Svakog dana se gradi
Čovjek koji dođe sa strane i vidi kako svakog dana jedna ruševina postaje novo zdanje, rekao bi da se u Vukovar vratio normalan život kao i u sva druga mjesta koja su bila pogođena ratom. Ali, kad malo dublje uđe u priču s ljudima, koji su za rata bili na različitim stranama, osjeti kako je razvaline u dušama onih koji su izgubili svoje najdraže nemoguće nadomjestiti bilo kakvim ovozemaljskim zadovoljstvom.
  Tako ti je to, moj prijatelju, kad na jednome mjestu žive žrtva i njezin krvnik. Ima li toga igdje osim u Vukovaru? Svaki roditelj, nakon toliko godina što traži grob svoga sina, zadovoljio bi se samo jednom malom gestom kajanja svojih sugrađana Srba, da svjedoci kažu gdje su još  te masovne grobnice  priča nam čovjek s Mitnice, vukovarskog predgrađa koje je najbliže Ovčari.

 Bog ili Ćao
Rijetki su oni u Vukovaru koji će vas u razgovoru opterećivati svojim svakodnevnim problemima  malom plaćom, nezaposlenošću i drugim što tišti građane i u drugim dijelovima Hrvatske.
Glavnom gradskom ulicom, zbog onoga što je bilo prije u ratu, prolaze bez riječi dva najbolja školska prijatelja, susjeda, radne kolege koje su prije 15 godina dijelile isti ured ili tvorničku halu. Neće se ni pogledati, a kamoli pozdraviti. Srednjoškolci, koje su podijelili u nacionalne škole, ako su zajedno u nekoj izvannastavnoj aktivnosti, možda i započnu neko krhko prijateljstvo, ali  na ulici paze hoće li dobrog znanca druge nacionalnosti pozdraviti s "Bog" ili "Ćao". To je vukovarska svakidašnjica koju ne može promijeniti ni jedna mirna reintegracija.

Srbi se žale
  Čovjek koji nas je pokušao ubiti bombom zatvorene u kući i koji nam je prijetio da će nas poklati mirno je šetao Berkom kao da se ništa nije dogodilo  kaže Marica Mitrović iz Berka koja je sa svojim suprugom Marom bila zarobljena.
 Srbi koji su za okupacije bili u Vukovaru imaju svoju priču. Uglavnom kažu da nisu ništa vidjeli ni čuli. Bili su, kaže, pozadinci. Radije će govoriti o sadašnjici i problemima s kojima se, kažu, susreću: od gubitka posla i nemogućnosti otkupljivanja stana do šikaniranja, osobito izražena prvih godina mirne reintegracije.
Vukovar je još podijeljen grad. Od škola i vrtića do kafića u koje se zna tko i kada zalazi.