Vukovar - grad koji nikad nije pao

Kada je netom nakon Oluje, dijeleći radost s razdraganim mnoštvom na splitskoj rivi, pokojni predsjednik Tuđman upitao okupljeni "svit": "Što još da vam obećam?", rivom je odjeknulo i dugo odjekivalo: "Vukovar, Vukovar..." I nakon nekoliko godina muka i mučne šutnje o porobljenom Vukovaru, na tadašnjoj se splitskoj rivi ekstatičnim raspoloženjem mnoštva pokazalo da Vukovar nije zaboravljen, da postoji svijest da Hrvatska nije ni teritorijalno ni duhovno cjelovita dok je Vukovar odvojen i porobljen.

Tada se potvrdilo da je Vukovar postao nedvojbeni simbol hrvatskog identiteta, da je taj grad postao identitetska odrednica samostalne Hrvatske. Ta je svijest nevidljiva, ali je trajno prisutna, a ritualno se manifestira potkraj studenoga kada političarske delegacije krenu prema Vukovaru.

Činilo se da će ovogodišnje sjećanje na tužnu jesen iz 1991. biti drukčije od prethodnih. Naslućivalo se to po ideji da se ponovno okupe dragovoljci koji su te "sumorne jeseni" branili Vukovar, da se u svečanim odorama postroje preživjeli iz vukovarske 204. brigade.

No, onda su uslijedile rasprave i prepirke koliko je istinskih pripadnika te brigade, a koliko "papirnatih boraca", onih kojih se malo tko sjeća da su branili Vukovar. Ta se činjenica  da ima i lažnih vukovarskih branitelja  ne pojavljuje samo svake jeseni kao neutralna statistička činjenica, nego nadasve kao problem poštenja.

Pojava lažnjaka
Takvih je lažnjaka, tvrde vukovarski branitelji, bilo i na postrojavanju 204. brigade. Očekivalo se da će se tada u Vukovaru okupititi ljudi koji su ga branili, da će se pojaviti dotjerani, uparađeni i u svečanim uniformama kakve dolikuju ljudima koji su branili ne samo Vukovar nego i Hrvatsku. Ali branitelji su se pojavili odjeveni kao i prije petnaest godina: u trapericama, tenisicama, vjetrovkama i sportskim cipelama. Pojavili su se kao državna siročad. Vojska kojoj su prethodili i koju su, kao i državu, omogućili nije im se osjetila zahvalnom ne samo darovati nego niti posuditi uniforme!?

Kada u studenome u Vukovar pod nacionalnim i ratnim barjacima počnu stizati branitelji, njihove udruge, političari i poštovatelji uspomene na Vukovar, tada se osjeti da nije tek običan grad zagubljen u ravničarskoj jeseni. Da će Vukovar postati hrvatsko mitsko mjesto i na herojski način ući u hrvatsku povijest, ničim se nije dalo naslutiti kada je počinjalo stvaranje Hrvatske. Vukovar je bio tih i pitom grad na Vuki i Dunavu, gdje se živjelo ne samo mirno nego i relativno bogato.

Podjednaki broj Hrvata i Srba, dosta miješanih brakova i dobri "komšijski odnosi" nisu slutili na zlo, niti su bili neka slavonska posebnost. Na sličan se način živjelo i u drugim gradovima na rubu hrvatskoga istoka. Da igrom sudbine nije nastao, odnosno ostao na rubu Hrvatske, uz Vukovar bi stariji i sredovječni njezini građani možda vezivali samo nedaleku tvornicu Borovo i udžbenički podatak da je u tome gradu 1920. godinu dana prije u Beogradu osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije.

Nakon što su tenkovi JNA posuti cvijećem krenuli iz Beograda gusjenicama bilježiti memorandumske granice, a vojnici s petokrakama ušli u bespomoćni Ilok, armijski generalštab je očekivao da će jednako "biti oslobođen" i Vukovar. JNA, srpski dobrovoljci, ini "teritorijalci" raspoređeni oko Vukovara i vukovarski petokolonaši vjerovali su da će Armija tenkovima protutnjiti vukovarskim ulicama i "protjerati ustaše". Kada su naišli na neočekivani otpor i počeli gubiti tenkove, shvatili su da su se preračunali.

Mora i ružan san
Neočekivan, ustrajan i žestok otpor izazivao je njihovu sve veću agresiju i brutalnost. Ali Vukovar nije bio samo problem taštine oficira JNA nego i test njihove veličane vojne doktrine. Vukovar je trbušastim generalima postao vojnim problemom, njhova m?ra i ružan san. Povrijeđena oficirska taština i mržnja lokalnih "teritorijalaca", udružene, sadistički su razarale grad.

Unatoč tome što njegovi branitelji (mahom Vukovarci te dragovoljci iz svih hrvatskih krajeva) nisu imali velikih vojnih znanja i unatoč oskudnom oružju, Vukovar nije pao za tri dana, kako su agresori očekivali. Svojim neočekivanim, znalačkim i iznad svega hrabrim otporom, Vukovar se u samo tri mjeseca izdignuo u hrvatski ratni simbol s kojim je iz dana u dan patila, strepila i suosjećala cijela Hrvatska. Grad je razoren, potom opljačkan, porobljen i protjeran  no Vukovar zapravo nikada nije pokoren.

Herojski duh grada i njegovih branitelja doslovce se pretvorio u nacionalni prkos, pa je tako "premješteni" Vukovar ostao nepokoreni grad. Uz ponos Vukovarom i njegovom ulogom u stvaranju Hrvatske, uz njega i njegovu obranu lijepile su se sumnje. Počelo je s opskrbom oružjem. Vlast u Zagrebu tvrdila je da se oružje šalje, a branitelji u Vukovaru pak da ga nikad nisu dobili. Tako je bilo gotovo tijekom cijele opsade. Širilo se uvjerenje da je Vukovar žrtvovani grad, da ga se "prodalo za priznanje Hrvatske".

Nakon što su crne zastave s mrtvačkim glavama preplavile grad, sumnje vezane uz Vukovar proširile su se pa je čak i glavni ratni zapovjednik osumnjičen za izdaju! Moćnici koji su Milu Dedakovića Jastreba osumnjičili da je "agent KOS-a" nikad mu se (kako je i nedavno ponovio) nisu ispričali. Jednako kao i zatvorski batinaši koji su ga tukli po njihovu odobrenju te naredbi. S vremenom su sumnje vezane uz Vukovar i njegovu obranu nestajale, a zamijenile su ih političarske deklamacije kako se Vukovar "nikad ne smije zaboraviti", kako će se u njemu napraviti ovo i ono.

Obećava se i dalje. Posebno pred izbore, i prigodom vukovarskih obljetnica. Unatoč svemu i neispunjenim obećanjima, Vukovar se, iako osakaćen, "vraća kući", životu koji je rat stubokom promijenio, ali ga ipak nije zaustavio. Istinski poštovatelji Vukovara svjesni su njegove žrtve i njegova povijesnog i nacionalnog značenja i ne sjećaju ga se samo na obljetnice.

Dvojica ratnih zapovjednika Vukovara – Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković, poznat kao Mladi Jastreb, svoj su ratnički odmor našli na selu, u poljodjelstvu. Zapravo, u voćarstvu i konjogojstvu. Mile Dedaković bavi se uzgojem jabuka, a Branko Borković uzgojem konja autohtone hrvatske pasmine, tj. posavskoga hladnokrvnjaka. Dedaković je uspješan voćar, a Borković predsjednik konjogojske udruge Sisačko-moslavačke županije. Obojica su nekadašnjih ratnika svoj mir potražili u seoskoj tišini i u blizini zemlje. Kao da se i u njihovu slučaju potvrđuje onaj blagotvoran utjecaj zemlje, ono što književnik Knut Hammsun, zaljubljenik u zemlju i zemljoradnju, zove „blagoslovom zemlje“. Jabuke i konji približili su vukovarske zapovjednike ne samo mirnom nego i mirnodopskom životu, onome u čemu nisu uspjeli mnogi bivši ratnici, pa vjerojatno i neki kojima su oni bili ratnim zapovjednicima.