Cijeli život znat ćemo gdje smo i s kim bili kada smo saznali za neki važan događaj. Većina pamti trenutak kada su čuli za vijest 11. rujna ili za neke druge svjetske katastrofe. Za 18. studenoga 1991. gotovo svaki Hrvat na svijetu zna gdje se u tom trenutku nalazio. Vijest o padu Vukovara urezala se svima duboko u sjećanje. Svi Hrvati tog su dana dijelili istu emociju. Tugu, bol, strah, zajedništvo! Tragedija je u ratu ujedinila Hrvate. Dvadeset dvije godine poslije u dvije su duboko podijeljene kolone sjećanja. U Vukovaru su jučer stanovale dvije Hrvatske. Tužno, bolno, razjedinjeno.
Istoga toga 18. studenoga 1991. godine u susjednoj državi Bosni i Hercegovini Hrvati su utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Ta vijest toga dana jedva je registrirana. Danas gotovo nitko ne zna gdje ju je i kako čuo. Dvadeset dvije godine poslije Herceg-Bosna obilježena je tek simbolično. Nekoliko vijenaca, svijeća i poneki govor. Umjesto ponosa, nametnuta je krivnja. Podijelila je i same Hrvate u ocjeni njene povijesne uloge. To prije što se o Herceg Bosni najčešće prosuđuje izvan vremenskog i prostornog konteksta. Zaboravlja se kako je u to vrijeme u BiH vladao potpuni kaos. Nacionalne podjele najavljivale su krvoproliće. BiH je postala neovisna zahvaljujući samo masovnom izlasku Hrvata na referendum. Srbi su ga bojkotirali, a Bošnjaci nisu mogli sami imati više od 50 posto glasova. U takvom ambijentu utemeljena je Herceg-Bosna. Iz nje je izrastao HVO. Da nije, danas bismo u mnogim obranjenim gradovima pronalazili spaljenu zemlju i mjesta masovnih grobnica. Na koncu, i “Oluja” je zapuhala s prostora Herceg-Bosne. Tek kada je u BiH oslobođeno zaleđe Knina, krenula je oslobodilačka akcija u Hrvatskoj koja je, među ostalim, i deblokirala većinsku muslimansku enklavu Bihać.
Teško je pretpostaviti kakva bi bila BiH, pa i Hrvatska da nije bilo Herceg-Bosne i HVO-a. Jedno je sigurno, da se Hrvati nisu samoorganizirali, sigurno ih ne bi branila srpska ili bošnjačka armija. Dakako, treba priznati kako je uime Herceg-Bosne napravljeno niz političkih i ratnih pogrešaka. Međutim, nije službeno napravljena ona koja joj se najčešće spočitava, a to je kako se njom težilo podijeliti ili odcijepiti od BiH. U svim dokumentima naglašavalo se poštovanje suvereniteta BiH. Rat u Jugoslaviji legalizirao je raspad države po republikama. Jedna po jedna; Slovenija, Hrvatska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, BiH odcjepljivale su svoj teritorij. Počele su se od republika odvajati i pokrajine. Kosovo je uspjelo. Pa čak da je u takvom ambijentu i Herceg-Bosna imala slične ambicije, zašto bi je se za bilo što optuživalo. A nije. Bosanskohercegovački Hrvati i onda, kao i danas, žele BiH, ali ne onu daytonsku u kojoj Srbi vladaju u jednoj, a Bošnjaci u drugoj polovini države. Bez obzira na ratne pobjede, Hrvati su iz tog nesretnog sukoba izišli kao gubitnici. Kada nisu u ratu, mogu li sada u miru dobiti svoju federalnu jedinicu?! Bošnjaci im to ne dopuštaju. Planiraju svojom većinom vremenom zavladati cijelim zajedničkim prostorom Federacije.
S druge strane, teritorij nazvan Republika Srpska odavno je izgubljen za Hrvate. Međunarodna zajednica, otkako je u BiH, ujedinjena je samo kada treba obespravljivati Hrvate. Optužuju ih, smjenjuju, biraju im predstavnike... Poneki njihov diplomat priznaje da bi Herceg-Bosna opstala da je u Hrvatskoj bio prihvaćen plan Z-4 (Srpska Krajina). Hrvati su dobili državu, u BiH nemaju što tražiti. Uostalom, o sudbini Herceg-Bosne odlučivalo se u Zagrebu.
Jučerašnje odvojeno obilježavanje Herceg-Bosne i pada Vukovara prepuno je kontroverzija. Jedan narod se međusobno ne razumije. Umjesto ponosa, Hrvatskoj je Herceg-Bosna teret. Prije dva desetljeća bilo je drukčije. Tada su tisuće mladića iz BiH popunjavale prve bojišnice u Hrvatskoj. Mnogi su bili i u Vukovaru koji je možda baš svojim padom ponajviše pomogao međunarodnom priznanju Hrvatske.
Kako je okrutna ta međunarodna zajednica. Trebala je vidjeti razrušen grad, tisuće mrtvih, Ovčaru, uplakanu djevojčicu Vukovara, Škabrnju pa tek onda primijetiti koliko jedan narod želi domovinu. Priznali su Hrvatsku! Možda baš zato istom tom narodu s druge strane granice nije dopustio čak ni (treći) entitet. Herceg-Bosnu i Vukovar ne povezuje samo isti onaj 18. studenog 1991. Veže ih puno više od toga. Oboje su pali za Hrvatsku. Jedino što, za razliku od Vukovara, nećemo pamtiti kada se to Herceg-Bosni dogodilo.
Dobar tekst, ali bi bilo lijepo da svi prestanete ponavljati frazu o jučerašnjoj "podijeljenoj Hrvatskoj". Hrvatska se nije podijelila, bila je vrlo jedinstvena. Zapravo, nevjerojatno jedinstvena. Generali, branitelji, cijeli narod - svi su stali na jednu stranu! Nije li čudesno da nijedan građanin nije otišao u kolonu s političarima? Pa kakva je to podjela? To nije podjela - to je vlast koja se odavno izdvojila iz i iznad naroda, a jučer je to bilo najlakše vidljivo. Uostalom, zašto su uopće dolazili u grad kada ubijene Vukovarce vrijeđaju svojom sramotnom politikom cijeli ostatak godine?!