Vukovar nije grad heroj, nego grad heroja i legendi

Još kazaljke oronule ure, koja se od siline detonacija nakrivila na zidu podruma porušene vukovarske pošte, nisu prevalile ni polovicu drugog sata osamnaestog dana u studenome 1991. kada je Ivan Kovač zvani Braco, šef telekomunikacijskog tima koji je na to mjesto postavio zapovjednik obrane grada Vukovara Mile Dedaković Jastreb, preko improvizirane telefonske centrale iz potpuno opkoljenog Vukovara uputio ove riječi: "Isključite veze s Vukovarom! Više neće trebati!"

Posljednji Ivanov "halo" iz Vukovara, koji je najbolje oslikao što se tog dana dogodilo u opkoljenom gradu, čuo je dežurni na telekomunikacijama u Osijeku. Osim potresnih Ivanovih riječi, dežurni iz Osijeka je u knjizi dežurstva još zapisao: "Plakali smo svi skupa! Ivan je posljednji put javio u 1 sat i 25 minuta 18. studenoga 1991."

Tu priču o neznanom vukovarskom junaku  a takvih je u Vukovaru bilo onoliko koliko je Vukovaraca s puškom ili nekom drugom obvezom branilo grad  ispričao nam je Nikola Toth, jedan od vukovarskih zapovjednika. Još nam je rekao kako je Ivan, jedinac hercegovačkog doseljenika Mate Kovača iz Osoja u Posušju, odveden na Ovčaru, gdje je pogubljen. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su u masovnoj grobnici šest godina poslije i, 9. svibnja 1997., na Mirogoju u Zagrebu ispraćeni na vječni počinak.

Nemjerljiv doprinos
 Svi vole Vukovar zvati gradom herojem. Ne bih imao ništa protiv toga da nije obrnuto  Vukovar je, smatram, grad heroja i ratnih legendi. Mnogi su poginuli, ali živih još ima i teško danas možete prošetati ulicama Vukovara, a da ne sretnete nekog heroja, običnog malog čovjeka koji skromno živi, no koji je za obranu Vukovara dao nemjerljiv doprinos  kaže Nikola Toth, jedan od legendarnih ratnih zapovjednika obrane Vukovara.

Jedan od njih je i Željko Hrgović, Vukovarac s Trpinjske ceste, čovjek koji je već bio, kako kaže, na drugom svijetu i u mrtvačkom sanduku, ali Bog mu je pružio ruku i vratio ga na ovaj svijet. Nakon mirne reintegracije te oporavka u zagrebačkim bolnicama, Željko se vratio na svoju Trpinjsku cestu.

 Bez svoje Trpinjske ceste, na kojoj sam gledao smrt svojih prijatelja suboraca, na kojoj sam baš ovdje ispred zapovjedništva, sada pokraj spomen-područja s poprsjem našeg pokojnog zapovjednika Blage Zadre, bio teško ranjen, bez svojih prijatelja i svog rodnog Vukovara jednostavno ne mogu. Zato sam se vratio  kazuje u kafiću na Tripnjskoj cesti Željko Hrgović.

Točno dva mjeseca prije nego što je Vukovar pao, 17. lipnja, a bio je to lijep i sunčan dan, Željko je s dva policijska specijalca iz Zagreba, na Trpinjskoj cesti u vojnoj kampanjoli krenuo na srpski tenk. No neprijatelj je bio brži od njih te je granatom pogodio autobomil u kojem su se vozili. Njegovi suborci nisu preživjeli udar granate i požar koji je izazvala. Njegovo beživotno tijelo ispalo je iz džipa, oprženo plamenom koji je sukljao iz pogođenog automobila. Ležao je tik uz Trpinjsku cestu, baš kod zgrade zapovjedništva. Svi su mislili da je i on mrtav, a onda je netko zamijetio da Željko daje znakove života.

Kaže da u najduljoj vukovarskoj ulici, koja je poznata kao groblje tenkova JNA, nema hrvatske kuće koja nije dala barem jednog junaka, običnog čovjeka koji je, kada je napadnut Vukovar, uzeo pušku u ruke i stao u obranu svoga grada i zemlje.

U proteklih 15 godina ispričano je bezboj priča o Vukovaru, njegovim braniteljima, njihovim zapovjednicima, brojnim sudbinama ljudi koji su, braneći svoj kućni prag, izgubili najmilije. U tri mjeseca obrane grada, osim svakodnevnih borbi, spašavanja ranjenih, trebalo je živjeti. A život u gradu, koji je na očigled svakodnevno nestajao pod kišom srpskih granata, trebalo je organizirati.

 Mozak obrane Vukovara bilo je zapovjedništvo, srce su mu bili branitelji, a trbuh je bila dobro organizirana logistika  kaže Željko Sabo, jedan od mnogih Vukovaraca koji su završili u logoru, a svoj doprinos obrani grada dali su organiziranjem logistike.

Bez struje samo dva dana
Bio je zapovjednik za proizvodnju struje, a zahvaljujući njegovoj grupi od sedam ljudi te ljudima iz Elektroprivrede, Vukovar je tijekom okupacije bez struje bio samo dva dana.
 Uz pomoć ljudi iz Eelektroprivrede, uspjeli smo spojiti električnu energiju iz agregata pa smo do posljednjeg dana strujom opskrbljivali bolnicu, vodovod, kuhinju te omogućili ljudima u skloništu da imaju svjetla i da mogu slušati radio  kazao je Željko Sabo, danas čelnik oporbenog SDP-a.

Vukovarci u opkoljenom gradu izdržali su koliko su mogli bez pomoći sa strane. I današnji Vukovar je, gle apsurda, u sličnoj situaciji. Vukovarci se bore s neimaštinom, nezaposlenošću, nedostatkom novca i drugim problemima, ali teško će moći izdržati bez pomoći Zagreba.