Vukovar pun primjera nekvalitetnih radova

Mnoge tvrtke koje su radile na obnovi Vukovara dolazile su s lopatama i kolicima, odlazile s kamionima i bagerima, a njihovi vlasnici s punim džepovima, tvrdnja je kojom gotovo svi Vukovarci komentiraju dio dosadašnje obnove u gradu.

Stara dizala
Kao razlog takvom razmišljanju navode niz nevjerojatnih propusta s kojima su se suočili po useljavanju u obnovljene objekte. Tijekom obnove, gdje se na većemu dijelu objekata ipak radilo po svim standardima, zaboravljeni su, primjerice, cijeli ulazi stambenih zgrada, a poznati su i slučajevi, o čemu smo već pisali, popravka obnovljenih krovišta zgrada, neuređenih pročelja, starih dizala koja su ugrađivana u obnovljene zgrade, neispravnih instalacija, neožbukanih zidova...

Ugrađivani su nekvalitetniji materijali, a javna je tajna i da neke tvrtke podizvoditelji, najčešće iz Vukovara, nikada nisu plaćeni za posao koji su obavili. Mnogi od tih propusta ubrzo su poslije obnove sanirani, pa je država kroz “obnovu obnove” oštećena za desetine milijuna kuna.

Potrebna volja
– Koliko znam, nikada nije rađeno nikakvo istraživanje koliko je država na taj način oštećena, ali naše procjene govore da se radi i do 500 milijuna kuna. Evidentno je da je ovdje na djelu bio kriminal za koji nikada nitko nije odgovarao – kaže Domagoj Marenić, tajnik Udruge stanara grada Vukovara. On smatra da bi se, da postoji volja, trag novca lako pratio i odgovorni pronašli, a tada bi mogli ispraviti propuste, vratiti novac ili pak završiti u zatvoru.

– Nažalost, od tako nečega, zbog nekoga razloga, nema ni traga. Većina tih tvrtki više ne postoji, a jasno je da to oni nisu mogli sami učiniti. Treba vidjeti što je s nadzornim tijelima koja su sve to provjeravala, lokalnim dužnosnicima koji nisu adekvatno reagirali, ali i ministarstvima koji svoj interes nisu štitili na pravi način – ističe Marenić.

U korist takvim tvrtkama, tvrde upućeni, išao je i zakon koji je vrijedio do 2002., po kojem nakon završenih radova na obnovi stambenoga objekta izvođači nisu bili dužni tražiti uporabnu dozvolu. Tadašnjim zakonom navodi se potreba samo za mišljenjem o uporabnoj dozvoli, a ni to se najčešće nije poštivalo.

Marko Brajko, ravnatelj Uprave za obnovu Ministarstva regionalnog razvoja, kaže kako navode o nekvaliteti dosad provedene obnove ne može komentirati jer tada nije bio na dužnosti. – Pri obnovi postoji mogućnost žalbenih postupaka te garancije izvoditelja, a na svakom objektu bio je angažiran i nadzor – ističe Brajko, dodajući da dosad nisu rađene procjene koliko će država morati uložiti u obnovu pojedinih već obnovljenih objekata.