Vukovar: Zagrebačke priče o gradu heroju

Domovina je napadnuta, izvoli je braniti! Tim se riječima, koje nalikuju na zapovijed starješine vojniku, svome sinu Nenadu Gagiću iz Zagreba obratio njegov otac pravoslavni svećenik Vukašin, kada mu je sin došao priopćiti da ide kao dobrovoljac u Hrvatsku vojsku braniti Vukovar. Blagoslovio je njega, ali i svog drugog sina Predraga, koji je već s puškom u ruci na Trpinjskoj cesti svoj rodni grad branio od srpskih napadača.

Oba sina pravoslavnog svećenika, koji je do samog početka rata živio u Mikluševcima, preživjela su pad Vukovara i prošli su torturu srpskih logora. Predrag je prije nekoliko godina umro, a prije njega umro je i njihov otac Vukašin, koji je kao pravoslavni svećenik pokopan na katoličkom groblju u Zadru. Na njegovu grobu, uz odobrenje oca koje im je dao dok je bio živ, uklesan je hrvatski grb.

Braća Gagić djetinjstvo su provela u Pačetinu, mjestu gdje se za vrijeme rata najviše četnikovalo. Otac, koji je službovao u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi, i majka katolkinja iz Nuštra, odgojili su ih tako da nijednog trenutka, pa ni kada je bilo najteže, nisu posumnjali da je Hrvatska njihova domovina.

– Kad su Srbi i JNA napali Hrvatsku, živio sam u Zagrebu, gdje sam radio kao trgovački putnik jedne slovenske tvrtke. Imao sam sve, bio sam odlično situiran, ali nisam mogao sjediti skrštenih ruku i javio sam se kao dobrovoljac za obranu Vukovara – kaže Nenad Gagić.

Ta i još mnoštvo priča zagrebačkih dobrovoljaca koji su otišli braniti Vukovar bit će tema filma Zagreb u Vukovaru, koji za Udrugu zagrebačkih branitelja Vukovara režira zagrebački redatelj Željko Senečić. Scenaristi filma su Pavao Pavličić i Damir Jašarević, predsjednik Udruge i jedan od vukovarskih branitelja.

– U filmu, koji bi trebao biti dovršen do početka proljeća, bit će dosta zanimljivih priča vukovarskih branitelja. Nije nam želja samo da pričaju što se tamo događalo nego da pokažemo što su bili prije odlaska u Vukovar, što je danas s njima, bi li danas donijeli istu odluku kao prije 17 godina – kaže Jašarević.

Boris i Slobodan Mudri su braća. Kao dobrovoljci otišli su braniti Vukovar iz Zagreba. Sa sobom su poveli i dvojicu svojih sinova, Hrvoja i Davora. Očevi su poginuli zadnji dan na Mitnici, a sinovi su preživjeli pakao Vukovara i srpskih logora.

Branko Vukovarac iz Palmotićeve na početku rata bio je raspoređen na dežurstvu u svome kvartu. Tamo je upoznao još četiri svoja susjeda, s kojima je, kad je čuo vijesti na radiju da Vukovaru treba pomoć, otišao na Mitnicu. Borio se do posljednjeg dana, prošao zlostavljanja u srpskim logorima, a kući su se vratila samo njih trojica. On je danas jedini živi branitelj Vukovara iz Palmotićeve.

– Iz Kozari putova otišla su trojica prijatelja – Hrvat, Srbin i Musliman. Bili su hosovci. Živ se vratio samo Hrvat, ostali su poginuli ili se vode nestalima – kaže Darko Zlodi, vukovarski branitelj. Ostalo je još bezbroj zanimljivih priča i sudbina branitelja, od kojih bi svaka mogla biti izniman predložak za filmski scenarij kakav bi poželjeli imati svi redatelji.

Da takve priče imaju Amerikanci, oni bi dosad snimili mnoštvo filmova o herojskoj borbi u Vukovaru. Želja nam je da, osim ispovijesti branitelja, koje su bez patetike, mržnje i prijevare, imamo i sjećanja članova poginulih suboraca. Njihovih majki, očeva, žena i djece – kaže Damir Jašarević, i sam vukovarski branitelj.Na ovome filmu Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara neće stati. Nastojat će snimiti što više materijala i za buduće filmove u kojima će pokazati i neke dosad neviđene snimke. – Želja nam je snimiti i jedan film o stranim dragovoljcima u Hrvatskoj vojsci. Takvih je bilo mnogo, a neki su ostali živjeti u Hrvatskoj, gdje su zasnovali obitelji – kaže Jašarević.

Životna priča Nenada i Predraga Gagića najviše je fascinirala redatelja Željka Senečića. Da se ponovi 1991., kaže Nenad, učinio bi isto, ostavio bi sve, ponovno uzeo pušku u ruke i branio Hrvatsku. – Moj pokojni brat i ja bili smo “poslastica” Srbima u njihovih logorima. Na nama su se iživljavali kad su doznali da smo sinovi pravoslavnog svećenika – kaže Nenad Gagić. Njegov šogor Ilija Milošević bio je srpske nacionalnosti. Poginuo je na Trpinjskoj cesti braneći svoj grad od srpskih osvajača. – Kao branitelji Vukovara poginula su mi i dva bratića, Vlado i Mirko Varga. A sin Ilije Miloševića kao maloljetnik se nakon pogibije oca uključio u obranu Vukovara, a i danas je vojna djelatna osoba – kaže Nenad Gagić.

– Prošao sam srpske logore Aleksinac, Mitrovicu i Niš. I danas bih učinio isto kao i prije 17 godina – kaže Branko Vukovarac iz Palmotićeve. i njegovi suborci imaju zanimljive priče. Kristijan Štiblar je u Vukovar otišao kao pripadnik Tigrova, kao i njegov kolega Darko Zlodi. Kristijan je bio na potezu između Iloka i Vukovara, a Darkova na liniji prema Borovu Selu. – Darkova postrojba sama se izvačila nakon predaje Iloka. Oni su razbili onu tenskovsku kolonu Valjevskog korpusa koja je iz Beograda ispraćena cvijećem – kaže Darko Zlodi. Izvlačeći se, njegova je postrojba, i ne znajući, zalutala u Srbiju iz koje su se izvlačili osam dana. Na tom putu naišli su na tenkovsku kolonu i razbili je.

Priče koje smo dosad snimili fantastične su. Većina priča sjajne su monodrame koje ne bi trebalo popravljati. Ispričane su iskreno i spontano. Zagreb u Vukovaru trebao bi biti jedan u nizu dokumentarnih filmova posvećenih braniteljima Vukovara, mladićima zagrebačkih brigada, HOS-a i dragovoljcima.

Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara već godinama djeluje u Zagrebu. Ne samo da snimaju ili pripremaju filmove nego i nizom drugih aktivnosti obilježavaju godišnjicu Vukovara. Inače, u Vukovaru su se borila 232 zagrebačka branitelja koji su tamo otišli kao dobrovoljci te se borili u postrojbama HV-a, HOS-a. U bitki za Vukovar život su dala 72 branitelja, poginula u vojnim operacijama ili ubijena na Ovčari, a 14 ih se još vode kao nestali. Većina njih prošla je torture srpskih zarobljeničkih logora. Mnogi su nakon rata umrli od posljedica koje su proživjeli u Vukovaru.