Bolnica 
je bila srce obrane grada

Ne događa se često da središnja točka jednoga historiografskog istraživanja bude bolnica. A kad se to dogodi, možete biti sigurni da je riječ o bolnici koja je zbog nekog razloga prerasla status “obične” zdravstvene ustanove. Vukovarska bolnica taj je status prerasla još 1991., kad je postala jedan od simbola Domovinskog rata, no povjesničar dr. sc. Ivo Lučić ovih joj je dana dao novo mjesto u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Učinio je to svojom novom knjigom “Vukovarska bolnica – svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka”, koja upravo izlazi u nakladi Hrvatske liječničke komore i Hrvatskoga instituta za povijest. Osim što s istine o Domovinskom ratu uklanja naslage ratne i političke propagande, Lučić tom knjigom ruši naše uvjerenje da znamo sve o herojskoj obrani, padu i okupaciji Vukovara, a posebno je važno to što se njegov istraživački rad nije ograničio samo na ratnu bolnicu i njezino osoblje.

– Bestijalnost i mržnja JNA i ostalih srpskih postrojba, koje su pred očima cijelog svijeta razorile Vukovar, a nakon okupacije izvele ranjenike iz bolnice te ih mučile i poubijale, morale su imati duboke korijene. Odlučio sam ih potražiti i samim time predmet istraživanja pomaknuti unatrag, u dublje slojeve prošlosti. I doista, čini mi se da sam barem dijelom uspio naći društvene korijene mržnje – kaže Lučić.

Promjena etničke slike

Našao ih je u revolucionarnim previranjima iz sredine 19. stoljeća i “proljeću naroda”, kad su dotadašnja međuvjerska neslaganja prerasla u međunacionalne sukobe. Borba Hrvata i Srba počela je 1848. proglašenjem Srpske Vojvodine, koja je obuhvaćala Srijem, Baranju i Bačku. To je značilo da Srijemska županija i njezino središte Vukovar više ne pripadaju Trojednoj Kraljevini (Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji), nego da su dio nove, samoproglašene tvorevine.

Srpska pobuna ugušena je 1849., no to nije bio kraj svojatanju Srijema. Srpska Vojvodina obnovljena je u travnju 1861., a zamišljena je kao autonomna oblast koja bi se s vremenom pripojila Srbiji. Borba za Vukovar i Srijem vodila se od tada, različitim sredstvima i intenzitetom, punih 150 godina, sve do siječnja 1998. i dovršetka procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.

Ta je borba uključivala i nasilnu promjenu etničke slike srijemskoga prostora, pa je tijekom 20. stoljeća udio Srba u vukovarskoj općini porastao s 9,2 na 32,3 posto stanovništva. Rezultat je to kolonizacije “solunaša” ali i drugih mjera kojima se poticao rast srpskoga stanovništva na tom strateški važnom prostoru. Stoga ne čudi podatak da je prije Domovinskog rata velik broj Srba bio zaposlen i u Medicinskom centru Vukovar, kako se službeno zvala Vukovarska bolnica. Dr. Juraj Njavro, koji je uz pomoć Blage Zadre i Tomislava Merčepa organizirao ratni sanitet u Vukovaru, opisao je da je početkom 1991. stručni kolegij kirurškoga odjela činilo 15 liječnika, od kojih su samo dvojica bila Hrvati.

Kad je počeo otvoreni sukob hrvatske policije i vojske s JNA, velik dio liječnika i bolničkoga osoblja, uglavnom srpske nacionalnosti, napustio je bolnicu i grad te prešao na stranu JNA ili otišao u izbjeglištvo. Otišao je i dio Hrvata, pa je u bolnici ostala približno trećina osoblja, njih 300-350. Među njima je bilo samo 30-ak liječnika. Oko 40 posto osoblja koje je ostalo raditi u Vukovaru bilo je srpske nacionalnosti. Većina je svoj posao radila korektno i profesionalno. Odbjegle liječnike djelomice su zamijenili liječnici dragovoljci iz Zagreba i Osijeka.

Otvoreni napad svim raspoloživim sredstvima na Vukovar počeo je 25. kolovoza 1991. godine. JNA i ostale srpske postrojbe sustavno su razarale grad, a nisu štedjele ni bolnicu te je ravnateljica dr. Vesna Bosanac naredila evakuaciju pacijenata i osoblja u podrumske prostorije. Zrakoplovi JNA bombama su najmanje 15 puta izravno pogodili bolnicu iako je na njoj bio vidno istaknut znak Crvenoga križa. Tijekom napada na grad liječničku pomoć u Medicinskom centru Vukovar dobilo je oko 3400 osoba. Kirurški je bilo obrađeno između 2500 i 2900 ranjenih. Od početka napada pa do pada grada svakodnevno je u bolnicu prosječno primano 30 novih ranjenika, među kojima je, kao i među poginulima, bilo najviše civila, od 70 do 90 posto. Više od 80 posto ozljeda nastalo je djelovanjem eksplozivnih sredstava.

Operacija Sanje Vidić

Operacije su obavljane u vrlo teškim uvjetima te su liječnici morali improvizirati, no duh osoblja ratne bolnice najbolje oslikava operacija šestomjesečne Sanje Vidić, koja je teško ranjena uoči pada grada kad je granata pogodila civilno sklonište u kojem se nalazila. Ranjena je i njezina majka, sestra i još nekoliko sugrađana, a devetero ih je poginulo. U gotovo nemogućim uvjetima operirao ju je dr. Tomislav Vlahović i sanirao ozljede trbušne šupljine i bedrene kosti. Tijekom zahvata primila je nekoliko doza krvi, a krv je dalo bolničko osoblje. K tomu, mala je pacijentica zaštićena od hladnoće u starom inkubatoru koji je zagrijavan sušilom za kosu. Djevojčica je preživjela, dr. Branka Šipek iznijela ju je iz bolnice i uredila da je srpski liječnici zajedno s roditeljima prebace u Srijemsku Mitrovicu, odakle je prevezena na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd, a potom u Kliniku za dječje bolesti u Zagreb. U Beogradu su je na tamošnjoj televiziji prikazali kao “ustašku žrtvu”.

“Odlučnost i volja medicinskoga osoblja da pomažu, liječe i operiraju u najtežim okolnostima, kada ljudski život nije vrijedio gotovo ništa, i snalažljivost osoblja koje je u nedostatku sredstava tako učinkovito improviziralo, pokazuju uzvišenu humanost i inteligenciju koja trajno obilježava vukovarsku ratnu bolnicu i njezino osoblje. Ako tome dodamo činjenicu da su u bolnici liječeni i neprijateljski vojnici te da je osoblje do samoga kraja bilo višenacionalno, onda to, uza sve prijepore i sva tumačenja, vukovarskoj bolnici daje posebno mjesto u našem društvu i povijesti”, ocjenjuje Lučić.

Danas je teško zamisliti probleme s kojima se suočavalo bolničko osoblje. Voda se primjerice posljednja dva tjedna donosila u kantama iz obližnjega bunara i destilirala improviziranim uređajima. Prikupljala se i kišnica, a kao tehnička voda upotrebljavala se čak i ona iz radijatora. Prehrana je bila normalna do kraja rujna, a onda su počele restrikcije. Kuhinja je premještena u podrum, gdje se kuhalo na tri štednjaka. Meso se nabavljalo “lovom” stoke na rubnim dijelovima grada ili su ga donosili vojnici, ali uvijek se kontroliralo. Nevjerojatan je podatak da u takvim okolnostima nije bilo ozbiljnije kontaminacije rana, što dovoljno govori o stručnosti i predanosti liječnika i sestara. Tek uoči pada grada pojavila se plinska gangrena kod devetero pacijenata, od kojih je troje umrlo.

Neravnopravna bitka za Vukovar završila je predajom ostataka hrvatskih snaga 18. studenoga 1991. u ranim popodnevnim satima. U branjenom dijelu grada, na prostoru dugom deset i širokom tri kilometra uz desnu obalu Dunava, ostalo je 15-ak tisuća ljudi koji su preživjeli tromjesečnu agresiju i razaranje. Među njima je bilo između 1500 i 2000 djece. Mnoge Vukovarce čekao je novi pakao, među njima i ranjenike vukovarske bolnice. Umjesto misije Ujedinjenih naroda i timova Međunarodnoga Crvenoga križa, u bolnicu su 19. studenoga oko podneva ušli pripadnici JNA. Ondje su zatekli oko 420 ranjenika i bolesnika, od kojih je 390 bilo evidentirano “po bolničkoj dokumentaciji i ambulantnom protokolu”. Uz ranjenike je bilo oko 200 djelatnika bolnice, ali i veći broj civila koji su tu potražili utočište vjerujući da je bolnica koliko-toliko sigurno mjesto. Međutim, liječnik s beogradske Vojnomedicinske akademije dr. Marko Ivezić, uz pomoć dijela osoblja srpske nacionalnosti, obavio je “selekciju ranjenika”. Te su večeri većinu civila i nekolicinu branitelja koji su se sklonili u bolnicu prebacili u vojarnu JNA i prostorije Veleprometa. Ondje su tridesetak ljudi izdvojili, premlatili, ukrcali u autobus i odvezli u nepoznato.

Ranjenici odvedeni na Ovčaru

Sutradan, 20. studenoga u 7 sati major Veselin Šljivančanin, koji dva dana nije dopuštao ulazak međunarodnih organizacija u bolnicu, organizirao je sastanak bolničkoga osoblja i obavijestio ih da su na snazi “vojni zakoni”, a da je dr. Vesna Bosanac smijenjena. Za to vrijeme vojnici JNA oduzeli su bolničku dokumentaciju te su na sporedni izlaz izveli pokretne bolesnike, civile i dio osoblja koji nije bio na sastanku. Do 10 sati gotovo svi preostali muškarci odvezeni su autobusima, uglavnom u vojarnu JNA. Predstavnicima međunarodnih organizacija dopušten je ulazak u bolnicu tek 20. studenoga oko 10.30, kad je većina ranjenika već bila odvedena. Zatekli su žene, djecu, nekoliko staraca i manji dio osoblja.

Toga je jutra u Veleprometu “vlada SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema” održala sjednicu s vojnim zapovjednicima na kojoj su se lokalni srpski čelnici Goran Hadžić i Slavko Dokmanović oštro usprotivili prebacivanju zarobljenika u Srbiju. Odlučeno je da se zarobljenici “drže u logorima u okolici Vukovara”, što je značilo da je njihova sudbina bila zapečaćena. Na Ovčari je poslije otkriveno i ekshumirano 200 tijela, od kojih su identificirana 193. Još se ne zna sudbina 66 osoba odvedenih iz bolnice. Nepobitno je utvrđeno da su 97 ubijenih na Ovčari bili pacijenti vukovarske bolnice.

Bitka za Vukovar i vukovarski heroji, smatra Lučić, poznati su hrvatskoj javnosti, poznati su i zločini JNA i srpskih pobunjenika nad zarobljenim braniteljima i civilima, jedino još nije dovoljno honorirana uloga vukovarske bolnice i njezina osoblja. “Bolnica je bila srce Vukovara, srce obrane, utočište, mjesto odakle je sve počinjalo i gdje je sve završavalo”, piše Lučić i napominje kako ju je vrlo važnom smatrala i neprijateljska strana. Pokazuju to riječi dr. Vojislava Stanimirovića, koji je u jednom članku napisao: “Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – Vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan.”

Liječnike vukovarske ratne bolnice lani je Medaljom časti odlikovala Hrvatska liječnička komora, no tek je ovom Lučićevom knjigom, prevedenom na engleski jezik, dostojno honorirana uloga cijele bolnice i njezina osoblja u najtragičnijoj bitci Domovinskog rata.