Premijer Zoran Milanović, inače izgubljen u vremenu i prostoru, i Milorad Pupovac, kojega šef države Ivo Josipović drži etnobiznismenom, u subotu su svašta nadrobili na velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća. Iz nastupa obojice moglo bi se zaključiti kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi, baš kao što se to često moglo čuti 80-ih godina, što je apsurd, ali ima svrhu. Jer Pupovac i društvo i dalje se moraju hraniti. Ne treba spominjati njihova naklapanja o antifašizmu koja nemaju veze ni s čime osim s njihovom vizijom povijesti koja služi samo za opravdanje nečijih osobnih biografija i političkih ciljeva. Sve drugo je smiješno.
Kako će veličati Tita, držati ga u državnim uredima, kao Ivo Goldstein, ako Europa uskoro kaže NE komunizmu i komunističkim zločincima?Kako god, Hrvatskoj treba nacionalna inicijativa koja bi trebala donijeti konačno pomirenje, smiriti strasti, ujediniti ljude, zatvoriti rane iz prošlosti, oduzeti politici moć da manipulira poviješću, žrtvama, ljudskim sudbinama... Iako se u Hrvatskoj ni oko čega ne možemo dogovoriti, svejedno valja pokušati. Kako?
Evo, u Velikoj Britaniji i Commonwealthu svi nose na reveru takozvani “poppy”, simbol za spomen na sve žrtve svih ratova koje su oni vodili i na njihove vojnike na bojištima na kojima su bili ili su sada.
U svim vrtićima, školama, obrazovnim institucijama održavaju predavanja i cijeli mjesec prodaju “poppyje”, s tim da se djeci kaže da donesu pola funte jer se, naravno, očekuje da se to kupi i da svako dijete ima. Djeci se daju zadaće da se “poppyji” crtaju pa im već na uši izlazi priča o poljima Flandrije i pjesmica koja ide uz to. Smetlari po cesti šeću s tim “poppyjem”, prodavačice, imigranti, policajci, svi voditelji na svim televizijama... Sve su uspjeli ujediniti “poppyjem”. Kad bi takav simbol prihvatili i članovi SNV-a i nosili ga, to bi bilo pravo, istinsko pomirenje.
Koji bi to jednostavan simbol bio koji bi se, primjerice, mogao nositi kroz cijeli studeni na spomen žrtava Vukovara i Škabrnje, ali i svih drugih žrtava koje su nam se dogodile ikad?! Također, to bi mogao biti spomen i na sve naše postrojbe koje su sada gdje god da jesu. Vukovar je hrvatski Alamo. Imali smo ih još u povijesti, ali naša takva tradicija trebala bi se temeljiti na Vukovaru jer je on sada u memoriji Hrvata glavna priča.A koji bi to bio simbol? To je vučedolska golubica koja je glavni simbol na spomeniku žrtvama masovne grobnice na Ovčari, ali je isti spomenik s istim simbolom i na svim drugim mjestima masovnog stradanja u Hrvatskoj.
Približava nam se obilježavanje stogodišnjice od početka izbijanja Prvog svjetskog rata. Zašto Hrvatska ne bi imala Dan sjećanja pa da to bude spomen Vukovara i Škabrnje? Kako to da najrazvijenije zemlje svijeta kroz sve pore društva odaju priznanje svojim borcima gdje god i bilo kad se borili, a u Hrvatskoj se to godinama zamagljuje glupostima?! Na kraju, je li baš ova golubica ili nije, svejedno je. Glavno da je to neki simbol koji će svi nositi i tada više nema razgovora o svakakvim zvizdarijama.
No izbor ove ptice višestruko je dobar. Kao prvo, povezuje cijelu priču s Ovčarom, a zatim i sa svim drugim stratištima iz Domovinskog rata. A u osnovi može biti univerzalna. Crvena boja također bi mogla biti dobra jer je crvena boja žrtve. Golubica, stilistički spomen na Ovčaru s crvenom kockicom u pozadini, funkcionirala bi kao apel koji bi se nosio u sjećanje na sve hrvatske žrtve u borbi za slobodu države i slobodu njezinih građana svih vjeroispovijesti, nacionalnosti, političke i svake druge orijentacije.
Golubica je usto i simbol mira, ona bi bila poziv da nikad više ne bude rata, sukoba, da se svi zalažemo za mirno rješavanje problema. Takva inicijativa bila bi i test za hrvatsko društvo, je li ono zrelo za takvo što ili nije? Možda da se probude intelektualci, HAZU, Matica hrvatska?
Gdje ste?
odlično Despot!ovim člankom si pokazao onima koji te pokušavaju ocrnit zadnjih dana na društvenim mrežama.a očekujem da će jednako dobar biti i novi broj VP koji izlazi iz tiskare ;)