Vukovarske priče (2): Rođeni u podrumu bolnice žele se upoznati

Tanja je kozmetičarka koja sanja o tome da se jednoga dana upiše na psihologiju. Nedavno se zaručila i sa svojim bi Martinom voljela živjeti u Vukovaru. Gorana ide u četvrti ekonomske, ako bude novca, studirat će ekonomiju. Ne budu li joj roditelji mogli priuštiti taj fakultet, pokušat će se na Vukovarskom veleučilištu upisati na upravni studij, a kasnije se odseliti iz razrušena grada jer tu za nju, uvjerena je, nema života.

Emilija završava srednju poljoprivrednu, namjerava studirati ili poljoprivredu ili filozofiju. Trenutačno polaže vozački ispit pa će se, bude li sreće, jednoga dana zauvijek odvesti iz Vukovara put Zagreba. Tomislav uči za kuhara u prvoj privatnoj strukovnoj školi. Još nije odlučio hoće li studirati, ali zato zna da bi volio živjeti baš u Vukovaru.

Osamnaest godina prije nego što će izreći ove svoje planove Tanja Šimić, Gorana Sić, Emilija Đurađ i Tomislav Topić bili su bebe koje su zajedno plakale u podrumu vukovarske bolnice. Gorana iz Sotina prva je od njih “požurila” u vukovarski okrutni svijet granata i smrti pa se rodila još 16. ožujka, u sedmom mjesecu majčine trudnoće. Imala je k tome i cistu, operirana je i zadržana u bolnici.

Tri mjeseca kasnije, 15. lipnja, također kao nedonošče, rodila se i Tanja iz Čakovaca kod Vukovara. Kad je Vukovar pao, roditelji nisu bili s njih dvije. Po Goranu je majka Nada došla 19. studenoga. Uzela je djevojčicu od časnih sestara, zahvalila im i otišla u Sotin, mužu Goranu, Mađaru. Tanju je mati Anka, u to vrijeme prognanica u Delnicama, vidjela pet dana kasnije, 24. studenoga, kad su je časne sestre iznijele iz Vukovara, pa je na televiziji objavljena njezina snimka:

Kamo će Anđa s trbuhom
– Vidjeli smo je suprug Danilo i ja 19. kolovoza, a onda je grad ostao blokiran, a mi prognani iz svog doma. Pokušavali smo doznati bilo što o Tanji, ali to je bilo nemoguće jer telefoni nisu radili. Doznali smo tek da je dobro i da napreduje – prisjeća se Anka Šimić trenutaka neizvjesnosti.

Emiliju, rođenu 29. listopada 1991., njezin otac Saša iz 204. vukovarske brigade požurio je odmah posjetiti u rodilište napaćene bolnice. Kad su vojska i četnici nekoliko dana kasnije razdvajali žene i djecu od muškaraca, Saša Đurađ zagrlio je suprugu Sanju i poljubio kćer. Nikada se više nisu vidjeli. Kosti Saše Đurđa pronađene su šest godina kasnije, na Ovčari. S majkom i bakom Marijom Emilija se vratila u Vukovar, gdje je Sanju Đurađ prije tri godine izdalo srce:

– Ne volim te priče, ali me stalno vraćaju nazad u to vrijeme. Kad izađem van, oko mene su ruševine koje podsjećaju na rat i stradanja. Sa školom sam bila u bolnici, baš u dijelu podruma gdje sam bila smještena. Jezivo to i sada izgleda – kaže Emilija.

U tom je podrumu bio i Tomislav, danas stanovnik Zagreba, koji je malo “odugovlačio” s rođenjem pa ga je mati Anđa na svijet donijela tjedan nakon termina, 5. rujna. S njim u trbuhu u bolnicu je ušla još 28. kolovoza i ostala tu sve do pada grada. Jednostavno, nije imala s malenim kamo poći.

U Vukovar se doselila tek godinu ranije, kad se udala za svog Jozu, i slabo je koga u gradu poznavala. Obitelj joj je ostala u Bosni, gdje su joj u ratu ubijeni otac i dva brata. Bolnica im je bila jedini koliko-toliko siguran krov nad glavom, povremeno se tu za Anđu našlo nešto da prigrize, imali su svoj krevet. Kad je vojska ušla u grad i bolnicu, Anđa Topić na svog je sina nabacala nekakve krpe:

– Njegovi i otac i stric bili su u gardi i bojala sam se da Srbi imaju pik na mušku djecu – prisjeća se.

Neće valjda u provaliju!
Iz Vukovara su izašli u autobusu u kojem je bila i malena Tanja. Kad su stali kod nekog mosta, Anđa Topić pomislila je da će ih tu pobacati u provaliju. Ipak, stigli su do Zagreba, najprije u hotel, gdje su joj supruga i majka Siniše Glavaševića dali odjeće i hrane za Tomislava. Sljedećih dvanaest godina dom im je bila vojarna na Črnomercu. Jozo Topić vratio se iz logora, 1996. godine rodila im se Valentina.

U zagrebačkom predgrađu kupili su zemljište i podigli kuću. Vukovar često posjećuju, tamo su se vratili Jozini roditelji. Tomislav u Vukovaru ima puno prijatelja, danas će s njima biti u koloni sjećanja. Vukovarsku novorođenčad s kojom je zajedno plakao u jesen 1991. rado bi upoznao. I Gorana bi također htjela da se sretnu, ispričaju jedni drugima što su sve u životu prošli, i zauvijek ostanu u kontaktu. Htjela bi i Tanja upoznati vukovarsku ratnu djecu. Istu želju ima i Emilija. Doduše, ona već godinama jednu poznaje, zajedno su išle u osnovnu, sad su istom razredu u srednjoj školi.

Ta se djevojka, danas također punoljetna, zove Ines i u vezi je s Emilijinim ujakom. Međutim, o svom djetinjstvu i planovima za budućnost ne želi razgovarati pa tako nam ostaje o njoj poznata tek priča koju su zabilježile časne sestre. Ta priča govori da Ines, djevojka rođena u mješovitom braku, ima starijeg polubrata. On je u Vukovar došao u uniformi jugoslavenske vojske i uputio se u bolnicu, pitati za sestricu.

S njim je bila i njihova majka koja je preuzela dijete, a mladić je odjurio. Išao je, doznalo se vrlo brzo, spasiti svog očuha Hrvata kojeg su kanili odvesti na strijeljanje. Majka i sestra najprije su bile u Srbiji, kasnije u Njemačkoj. Obitelj se vratila u Vukovar, a prije dvije godine Ines je ostala bez oca. Slučajno ili namjerno prešućena vukovarska heroina dr. Grozdana Žužić, koja je porađala vukovarsku ratnu djecu i brinula se o njihovim majkama, želi nastaviti svoju – šutnju.