Vukovaru ne trebaju podjele, Vukovarcima treba mir, prosperitet, bolji život. Ali u prvom redu, njima nedostaje pravda, kazna za mnoge zločine koji su počinjeni nad njima, ne zbog osvete, nego zbog zadovoljenja pravde!
Onaj tko to ne shvaća, ne može shvatiti zašto je toliki bunt protiv ćirilice u Vukovaru. Zoran Milanović iz udobne zagrebačke fotelje, u kojoj ne bole prepone, igra se Hrvatskom i Vukovarom kao na šahovskoj ploči, igra se igre kako bi zadovoljio svoje ili tko zna još čije političke interese. Briga njega za ljude na terenu, jer ljudi su samo sredstvo da se dođe do nekog cilja i zadovolje nečiji apetiti.
A što se zbiva na terenu? Već sam pisao, teško je Vukovarcima nositi se s dvojezičnošću kad ulicama godinama hodaju nekažnjeni zločinci. Evo za podsjetnik, dio nedavne ispovijesti jedne od silovanih Vukovarki:
- Susretala sam ga u gradu svih tih 14 godina. Čovjeka koji me silovao. Živio je normalno, a ja sa svojim paklom sjećanja. Nije mu bilo nimalo neugodno kad bi me susreo, štoviše. Nije spuštao pogled, bio je siguran da mu pravosuđe ne može ništa. Bila sam očajna od nemoći i bijesa svaki put kad bih ga susrela, ali sam to potiskivala vjerujući u pravdu. Dobivala sam anonimne telefonske pozive noću. On je radio u policiji i bio je pod suspenzijom dok je trajalo suđenje, ali je dobivao umanjenu plaću, a odvjetnika mu je plaćao Sindikat policije. Ja sam se branila sama jer za odvjetnika nemam novca. Skupljao se bijes, nemoć, sav jad i jednom kad se našao preda mnom u redu na jednom šalteru, bijes se prelio. Nisam se mogla suzdržati, pa sam ga udarila kišobranom.
I sad će Milanović ovoj ženi reći da ona mora prihvatiti suživot sa zločincem, da mora prihvatiti ćirilicu koja je asocira na zločin, da mora prihvatiti kako zločin nikad neće biti kažnjen?
Država je u svemu tome zakazala godinama unatrag, problemi su bacani pod tepih, političko se trgovalo u Zagrebu, a na terenu je samo sve više kipjelo i na kraju buknulo. Zašto? Jer je Milanović nasilnički krenuo na Vukovar, a vukovarski Stožer samo na sve to odgovorio. Ne, nije ćirilica problem Vukovara.
Problem su nekažnjeni zločini, zločinci koji hodaju slobodno ulicama i žive tamo, i usto još rade u državnim i javnim ustanovama!
Nitko normalan nije protiv suživota, protiv dvojezičnosti ako je ona doista utemeljena na stvarnim brojkama na terenu, nitko nije protiv ćirilice, nitko nije protiv nacionalnih manjina, svi ljudi bez obzira na razlike u ovoj državi moraju se osjetiti kao njezini ravnopravni građani i kao ljudi koji se osjećaju sigurni i dijelom ove države. Ali smo pred drugim problemom, da dio građana srpske nacionalnosti i danas snuje o propaloj krajinskoj paradržavi, o čemu svjedoče njihove brojne slike na društvenim mrežama, ljudi koji samostalnu Hrvatsku intimno do danas nisu prihvatili!
Kada su se politički vođe srpske manjine u Hrvatskoj javno i nedvosmisleno ispričali za sve što je u agresiji i pobuni učinjeno ne samo Hrvatima, nego i ljudima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj? Na kraju, i onim Srbima koji su odmah pokazali lojalnost hrvatskoj državi? Ali ne, Milorad Pupovac i ekipa radije će nastaviti s politikom tihog sukobljavanja, pa tako vikati o današnjoj novoj ugroženosti Srba, umjesto da se tenzije spuste. Ili Zoran Pusić, čija je sestra Vesna Pusić odbijala uopće primiti silovane Vukovarke, u Zagrebu postavlja dvojezične ploče i glumi neku demokraciju umjesto da ide u Vukovar odati pijetet žrtvama. I tako samo dolijeva ulje na vatru, za čiji račun? To je borba za ljudska prava? Taman posla, tipično politikanstvo kakvim se Pusić i njemu slični bave godinama, ali su danas posve raskrinkani, posebice nakon haaških oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču. Vukovar zaslužuje u prvom redu pijetet, žrtve zadovoljštinu, dostojanstvo, bolji život! I ne samo na današnji dan. Sve drugo vodi daljnjem ponižavanju žrtava i novim sukobima!
>> Poljubio je sina, ostavio mu pjesmu i nikad se nije vratio
Puno stvari će biti jasnije ,ako srbi kaža gdje su nestsli i tko je počinio zločin. Treba napomenuti da to lokalni srbi znaju a šute !