U Richmondu, jednom od triju nekadašnjih glavnih gradova Konfederacije Američkih Država, postoji nešto što se zove Monument Avenue. Riječ je o nizu spomenika najvišim južnjačkim časnicima i političarima.
Najprije je podignut spomenik Robertu E. Leeju, pa J. E. B. Stuartu, Jeffersonu Davisu, Thomasu Stonewallu Jacksonu i Matthewu Fontaineu Mauryju. Svi su podignuti od 1890. do 1929. godine. Potomci robovlasnika žarko su željeli poništiti ono što je zemlja postigla tijekom “Rekonstrukcije”. Kako stoji u članku magazina Smithsonian, kada je podignut spomenik generalu Leeju, komadi užadi korištene tijekom jegova transporta podijeljeni su gomili. Kao da je riječ o linčovanju. Provala rasizma posljednjih godina postavila je pitanje treba li Amerika takve spomenike, kojih osim u Richmondu ima i drugdje, npr. u New Orleansu gdje su bila postavljena četiri spomenika posvećena pokušaju bijelih supremacista da svrgnu višerasnu vladu Louisiane 1874. godine.
Manjak socijalne povijesti
Spomenik južnjačkom generalu P. G. T. Beauregardu doista je i maknut iz New Orleansa prije dvije godine. Sporan je i spomenik Robertu E. Leeju u Charlottesvilleu koji je na kraju postao predmetom nedavnih sukoba. Najava njegova uklanjanja bila je okidač za okupljanje ekstremnih desnih skupina, što je rezultiralo jednom poginulom osobom te ozljedama dvojice policajaca i 34 civila. Kao rijetko kada do sada, te su skupine dobile nevjerojatan publicitet. No u svemu tome postoje i neke razlike. U Richmondu sukoba nije bilo već traje javna rasprava o tome treba li spomenike ukloniti, dodati im kontekst ili im jednostavno dodati i spomenike uglednicima crne boje kože. Drugdje, kao u Charlottesvilleu, rasprava se odvija na ulicama. Jesu li baš spomenici i drukčije gledanje na povijest doista razlog za naizgled rastuće podjele u Americi? Naš ugledni povjesničar dr. sc. Mario Jareb u više je navrata posjećivao Charlottesville, New Orleans i druge gradove u Virginiji.
– Održavanje sjećanja na poginule u Američkom građanskom ratu na jugu je normalna stvar. Taj spomenik Robertu E. Leeju stoji u središtu Charlottesvillea. Južnjačka ikonografija u lokalima ili kod kuće nije neuobičajena i traje desetljećima. Sadašnji sukobi teško se mogu povezati s pokušajima da se takva ikonografija prestane isticati, više je riječ o tome da su određene skupine poput Ku Klux Klana ili bijelih supremacista to iskoristile za javno pojavljivanje. Čak i ako pogledamo društvene promjene, u Charlottesvilleu je nekada živjelo vrlo malo katolika, da bi ih danas bila cijela zajednica. Ali i u tome je teško pronaći korijene sukoba. Na kraju krajeva, i većinom katolički New Orleans bio je na strani Konfederacije. Ne bih rekao da spomenici ili promjena strukture stanovništva imaju veze s nemirima, dosta od tih ekstremnih grupa djeluje na sjeveru, pa i sam je Peter Cvjetanovich zapravo iz Nevade, a ne s juga. Također, jako je teško spojiti kukaste križeve i nacizam s južnjačkom zastavom. Iako oba predstavljaju ne pretjerano blistava razdoblja u povijesti, jedni s drugima nemaju puno veze. Na kraju krajeva, nemiri poput onih u Charlottesvilleu događaju se desetljećima – kaže dr. Jareb. Naš ugledni geopolitički stručnjak i rektor Sveučilišta VERN prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila smatra da će skupine koje smo vidjeli u Charlottesvilleu i dalje ostati u američkom javnom prostoru.
– Nije realno očekivati da će one nestati ili da postoje mjere kojima bi se njihova prisutnost eliminirala. Štoviše, teško je vjerovati i da će se umanjiti, jer ne treba zaboraviti da je nekada bilo dovoljno maknuti kamere, a danas su mogućnosti emitiranja sadržaja i komunikacije bezbrojne i to je način na koji će se takve skupine i dalje održavati. Postoji i nedostatak socijalne povijesti kakvu ima Europa. Amerikanci ne poznaju do kakvih ekstrema može dovesti takvo ponašanje pa njihova javnost drukčije reagira. U Europi vidimo, poglavito na primjeru najveće države, Njemačke, kako se na tome intenzivno radi. No, vratio bih se nekoliko godina unatrag i podsjetio na formiranje tzv. Tea Partyja, skupine unutar Republikanske stranke koja je otvorila drukčiji politički diskurs koji je počeo propitivati neke ključne modele političke korektnosti, pa je prihvaćen i u američkoj politici, što smo vidjeli i u prošloj predizbornoj kampanji. Dio tih ideja sada nastavlja i predsjednik Trump, jako puno i preko Twittera. Očito je da su se u nekim sadržajima prepoznale i skupine koje smo vidjeli u Charlottesvilleu – kaže prof. Cvrtila.
Poznati novinar dr. Danko Plevnik četiri je puta pratio američke izbore te je napisao knjige “Kaos hegemonije” o Bushu i “Hijerarhija međuovisnosti” o Obami, “Novi NATO ili stara geopolitika” i “Geopolitika smisla života”. I više nego dovoljna referenca za diskusiju o današnjoj Americi.
Panika zbog Obamacarea
– Ta teza o podjelama od Američkoga građanskog rata pripada upravo Trumpu radi relativizacije njegova revizionizma i predsjedničke odgovornosti. Ona je točna samo u okviru fenomenologije, dakle serije pojava: od zabrane zastave Konfederacije do današnjih rušenja spomenika toga vremena, ali nemaju vezu s američkim ratovima koji se vode nakon Drugog svjetskog rata. “Američki san” se mijenjao s vremenom, ali nije iščezao, on je i dalje ideološka osnova američkog društva, što se najbolje vidjelo u negodovanju srednjeg sloja pri uvođenju Obamacarea. Amerikanci ne žele sistemski plaćati zdravstveno osiguranje za nekoga tko ne radi ili ga ne može plaćati sam, premda imaju razvijenu volju i naviku humanitarnog i karitativnog djelovanja. Problem je u tome, kako je to istaknuo bivši američki lider MRA (Moral Re-Armament), danas Initiatives of Change Frank Buchman, što u svijetu postoji dovoljno “za svačiju potrebu, ali ne i za svačiju pohlepu”. Turbokapitalisti su u SAD-u ostvarili svoj stalno rastući profit na višegodišnjem smanjivanju plaća radnika i srednje klase pa američko društvo više ne može izdržati tenziju takve kontradikcije. Otuda je razumljiv i politički uspjeh Bernieja Sandersa – kaže Danko Plevnik.
Neprijeporno, Sjedinjene Države i danas su vodeća svjetska sila. I u vojnom i u ekonomskom smislu, što potvrđuju i brojke bez obzira na gospodarsko jačanje Kine i rastući utjecaj Rusije u svijetu. Statistički gledano, čini se da je Donald Trump doista počeo izvršavati svoja predizborna obećanja. Broj radnih mjesta porastao je čak za milijun, a raste i BDP. Međutim, Trumpova administracija o jednom podatku ne govori puno. Jaz između bogatih i siromašnih veći je nego ikada prije, a povećavati se počeo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedan posto najbogatijih Amerikanaca, prema istraživanju Thomasa Pikettyja, Emmanuela Saeza i Gabriela Zucmana s kraja prošle godine, zarađuje prosječno 1,3 milijuna dolara godišnje. To je otprilike trostruko više nego 80-ih godina. Oni danas ostvaruju 20 posto ukupnog američkog prihoda, 70-ih godina ostvarivali su dvostruko manje. Još je očitija razlika kada se pogleda gornjih 0,1 posto, oni prosječno godišnje zarađuju osam milijuna dolara. S druge strane, donjih 50 posto zarađuje isto koliko su zarađivali 80-ih godina, 25.000 dolara godišnje. Samo 50 posto djece doći će u priliku da zarađuju više od svojih roditelja. Još 50-ih godina prošlog stoljeća radilo se o njih 79 posto. Nije, dakle, sasvim točna tvrdnja da je izbor Donalda Trumpa logična posljedica istih uzroka koji su doveli i do recentnih nereda.
Heroj porezne reforme
– Situacija je prekomplicirana za tako jednostavne tvrdnje. Izbor Donalda Trumpa jest djelomično bio i odraz rasističke reakcije bijele radničke sirotinje, tzv. rednecka, ali i krupnog kapitala utjelovljenog u braći Koch koji, prema tvrdnjama Jeffreya Sachsa, kontrolira vođe Predstavničkog doma i Senata. To je paradoks današnje Amerike. Kapitalisti preko Trumpa konačno imaju svoju vlast i više ne moraju lobirati za nju, a desni lumpenproletarijat dolazi na svoje samo u nemirima poput onoga u Charlottesvilleu. Preko svog ideologa Stevea Bannona, Trump je dobio izbornu podršku takve moralno zaostale populacije i sada joj ne može okrenuti leđa, a sve to vodi u potpunu dezorijentaciju ne samo američkog društva i javnosti, nego i svijeta kojemu je Amerika dosad bila racionalni i slobodarski uzor. Ne bih htio vjerovati u proroštvo znamenitog američkog filozofa Richarda Rortyja koji je, prije smrti, rekao da će ovaj put fašizam pobijediti – kaže Plevnik.
Braća Charles i David Koch vlasnici su druge po veličini korporacije u Americi, Koch Industries. Njihovo bogatstvo procjenjuje se na 80 milijardi dolara, samo prošle godine uvećali su ga za 12 milijardi. Ponajveći su republikanski financijeri koji su uspjeli i na sudu ostvariti pravo da podupiru izborne kandidate mimo njihovih kampanja otvarajući tako put neograničenom korporativnom kapitalu da utječe na političke procese kako želi. Međutim, u izborima prošle godine to pravo nisu koristili, podjednako preziru i Trumpa i Hillary Clinton. Međutim, stalo im je da sadašnji američki predsjednik uspije u jednoj stvari – poreznoj reformi. Koja bi, jasno, išla u korist bogatih. Milijuni će ovog ljeta biti potrošeni na lobiranje kako bi se to postiglo. Ako se u tome uspije, Donald Trump za njih će biti heroj, jer, naposljetku, Trump očito ne bi bio prvi predsjednik koji bi doživio opoziv.
Tviteraške prostote
Republikanci su dobro naučili lekciju iz povijesti s Richardom Nixonom kada su također shvatili da to nužno ne treba biti problem. Gerald Ford, koji je naslijedio Nixona, prilično je dobro obavio posao popravljanja stanja nacije. Uz malu digresiju – Fordov je potpredsjednik bio Nelson Rockefeller. Dođe li doista do Trumpova opoziva, čini se da bi potpredsjednik Mike Pence mogao tu ulogu obaviti podjednako kvalitetno. Uostalom, i stožer braće Koch u nekoliko je navrata prema Penceu izrazio simpatije.
– Veliku ulogu u vođenju SAD-a imaju Wall Street i Pentagon i oni nekompetentnom Trumpu neće dopustiti avanturističke izlete. Po tome on podsjeća na Nixona. Ali dok je Nixon bio pseudointelektualac, Trump je antiintelektualac. Uredništvo Foreign Policyja Trumpa redovito naziva “Idiot in chief”, a nobelovac Paul Krugman nazvao ga je “Twitter in chief”. Ta populistička tviteraška prostota ugrožava tradicije i institucije američke demokracije, dapače i nadaleko poznate američke meritokracije oslonjene na znanost i visoka etička načela. Zbog Nixonove mentalne nestabilnosti tijekom posljednje godine njegova mandata, Vijeće obrane dobilo je naputak da ignorira Nixonova naređenja u vojnoj oblasti, posebice u okviru kontrole nuklearnog naoružanja. Institucija tzv. impeachmenta zamišljena je upravo da se prevenira takvo ponašanje, a ne da se kazni predsjednika. Trump je već nekoliko puta ponovio jednu te istu pogrešku – lagao je. On je Ameriku već prilično nagnuo i samo je pitanje vremena kada će se američki establišment i sama Republikanska stranka odlučiti za njegov opoziv. U suprotnom, čekaju nas nepredvidljive godine – kaže Plevnik. Sigurno je još i da su Sjedinjene Države još dovoljno jake da ni Donald Trump svojom politikom neće ugroziti američki status svjetske velesile. Kao ni prije uspostavljeni poredak.
– Prvo, što će se Amerika više baviti svojim unutrašnjim problemima, to će više slabiti njezin međunarodni utjecaj. Drugo,sve ovo vrijeme američki utjecaj nije počivao samo na vojnoj, političkoj i ekonomskoj sili, već je ovisio podosta i o osobi predsjednika koji određuje vanjskopolitičke prioritete. Primjerice, predsjednik je taj koji sa svojom administracijom sklapa i održava vrlo važan dio američke geopolitike, a to su savezništva. nja administracija predsjednika Trumpa danas ta savezništva ugrožava, i to prilično intenzivno, brzo i efikasno. SAD danas ima napete odnose sa susjednim zemljama poput Meksika ili Kanade, zatim s Europom, a najočitije na Bliskom i Dalekom istoku. Što su slabiji odnosi s američkim saveznicima, to više pada američki vanjskopolitički utjecaj. S druge strane, glavni izazivači Kina i Rusija uspješno nagrizaju taj utjecaj na različite načine. Kina to radi posebno u ekonomskom području, a Vladimir Putin igra jako dobru geostratešku igru stvaranja utjecaja u područjima bez definirane jake vanjske prisutnosti ili na granicama utjecaja velikih sila. Uspio se probiti u središte svih važnih svjetskih točaka, od Sirije pa, ako hoćete, do Balkana. Sve to pridonosi laganom klizanju globalne moći prema novim igračima i smanjivanju utjecaja SAD-a – smatra dr. sc. Vlatko Cvrtila.
Dobri i loši momci
– Vrlo dinamična transformacija Amerike započela je s Billom Clintonom, a otad se taj progresivno-regresivni poredak događa u ciklusima. Nakon “good guya” Clintona, došao je “bad guy” Bush, zatim “good guy” Obama, pa sada “bad guy” Trump. Po logici takvoga povijesnog kretanja, na izborima 2020. trebalo bi konačno dočekati i “good girl”. Za sada je u igri 13 žena, dvije iz Republikanske stranke i 11 iz Demokratske stranke, od kojih najviše izgleda ima senatorica iz Massachusettsa Elizabeth Warren. Budući da Rusija nema snage voditi svijet, a Kina to tradicionalno ne želi, SAD će ostati vodeća sila zbog snage dolara koja počiva na američkoj vojsci, ali koja će se u smislu prestiža “soft powera” smanjivati jer Trump ima sposobnost da se svađa i u zemlji i izvan nje. I što se dosad nije vidjelo – da se sukobljava sa saveznicima u NATO-u, EU-u i UN-u. Nitko u tako malo vremena nije uspio u demontaži američkog svjetskog poretka kao Trump – objašnjava Danko Plevnik.
bolje bit moralno neg ko autor mentalno zaostao