Kritika na račun političara nebrojeno je, ali puno rjeđe se postavlja pitanje kakav je političar poželjan, koga istaknuti kao primjer, a da ne bude uglavnom rezultat PR-a , beskonačnog spinanja i fotošopiranja. Iako bi se od milenijalca očekivalo da favorit bude neka rastuća zvijezda poput živopisnog Macrona ili liberalnog Trudeaua, po mom izboru to je Wolfgang Schäuble.
U kolicima nakon atentata 1990. godine, u vremenu kada je bio ministar unutarnjih poslova i najbliži suradnik Helmuta Kohla, Schäuble je sada predsjednik Bundestaga, vjerojatno najznačajnija osoba u prevladavanju krize EU i druga najmoćnija osoba u Njemačkoj nakon Angele Merkel. On nije genij, ali je bio ono što je Europi trebalo u vremenima kada su svi središnji mediji, pa i poznati ekonomisti poput Krugmana i Stiglitza najavljivali njen raspad, pogotovo eura. Grci ga očekivano nisu voljeli, ali je bio principijelan, tvrd (kao kremen, ističu promatrači) i postigao rezultat što mu više nitko ne može osporiti. Europa je ekonomski stabilizirana i ipak raste, čak i Grčka sređuje proračun.
Schäuble je europejac s iskustvom poreznika, a upravo njegova dosljednost, a ne karizma i populizam, idealna su kombinacija i jedinstven brend europskog uspjeha.
Sa svojih 75 godina, jedan je od zadnjih politički aktivnih svjedoka Hladnog rata, govori jasno i njemački precizno kada objašnjava da se moramo osigurati od demagoga koji tvrde da bi se za Europu trebalo izdvajati manje, uz napomenu koliko je britanski primjer to potvrdio. Dok je Njemačka poznata po svojim socijalnim davanjima, argumenti trenutnog predsjednika Bundestaga jasno ukazuju na nemogućnost da jedna država financira populizam ostalih članica eurozone. Ima čvrst, a ovdje simplificiran argument, da se dugovima ne može graditi razvitak jer bi se Njemačka, koja nije zadužena, tada razvijala sporije od zaduženih. Iako često karikaturalno prikazivan kao arhetip štedljivog i discipliniranog Nijemca, kritiziranog diljem EU, Schäuble je preživio više kriza i ponovno izašao kao jedan od najpopularnijih političara čiji su nepokolebljivi stavovi često bili stup Europske unije. U naletu ekstremizma, nekompetentnih ali glasnih stranaka mladih i tradicionalnih lovaca na fotelje, on je pravi primjer ostvarenog, obrazovanog i sposobnog političara koji uniju zemalja ne vidi samo kao ekonomsku olakšicu, već kao osiguranje za prosperitetnu i, bitno je naglasiti, sigurnu, budućnost. Njegov nasljednik kao ministar financija, Olaf Scholz, ne samo da nema kostura u ormaru, nego mu ni novca neće nedostajati uz njemački proračun od 14 milijardi eura u plusu. Bit će nam bolje kad budemo ono što Wolfgang Schäuble utjelovljuje – dosljednost – tu osnovnu, jednostavnu, ali za mnoge, pogotovo za nas, teško dostižnu karakteristiku u djelovanju.
Njegova teza o potencijalnom degeneriranju Europljana bez križanja s migrantima nije nova: Coudenhove-Kalergi je frankensteinsku teoriju predstavio još 1925. A Merkel je 2010. u ulozi poslušnice primila nagradu baš te zaklade Coudenhove-Kalergi. Ali naši novinarčići nemaju ni minimalnu obrazovanost, a ni integritet. Isprani mozgovi.