Xi Jinping poput Mao Ce-tunga s krunom na glavi

Četvrti dan nakon što je na 20. kongresu Komunističke partije Kine (KPK) treći put imenovan generalnim sekretarom Centralnog komiteta, Xi Jinping poveo je šestoricu novoizabranih članova najužega rukovodstva u Yan’an. Odjeveni u tamnoplave jakne posve jednakog kroja, pomalo nalik na kakvo radničko izaslanstvo u tom mjestu koje je bilo srce kineskog komunističkog pokreta, sedmorica veličanstvenih, među kojima i Xi, uvijek pažljivo pozicioniran u centar, pozirala su ispred velikih crvenih vrata, iza kojih je zlatnim kineskim znakovljem bilo ispisano: “Mjesto s kojega je krenula pobjeda”.

Razlog zašto je Xi ovoga puta htio da članovi Stalnog komiteta Politbiroa najprije posjete prijašnju revolucionarnu bazu već se mogao naslutiti između redaka njegova izvješća koje je pročitao pred gotovo tri tisuće delegata okupljenih na kongresu. KPK traži novi legitimitet zaranjajući u naslijeđenu ostavštinu, a Yan’an je mjesto u kojem su u razdoblju od 1935. pa do 1948. godine postavljani temelji komunističke države, na kojima NR Kina stoji i danas.

Tu je KPK bio ujedinjen oko “Mao Ce-tungove misli” ugrađene u partijski statut na kongresu koji je 1945. održan upravo u Yan’anu i tako je započet put koji je 22. listopada ove godine doveo do trenutka kada je “Xi Jinpingova misao” upisana u statut kao ideološki okvir za nastavak dugog marša.

Ondje je, uostalom, Xijev otac Xi Zhongxun, veliki revolucionar i vojskovođa, prvi put sreo Mao Ce-tunga 1947. i postao njegov najbliži suradnik, ne sluteći da će dvadeset godina poslije biti progonjen kao njegov najveći neprijatelj. Yan’an je, ukratko, ovoga puta odabran kao mjesto koje je Xi Jinping pohodio s novim rukovodstvom kako bi naciji poručio gdje stoji Kina 2022. godine: na revolucionarnim temeljima, zaogrnutim nacionalističkim težnjama, ponovno okrenuta ka svojoj utrobi kao simbolu jedinstva, ali i suočena s međunarodnim burama i olujama koje dolaze iz istog onog svijeta kojemu se zemlja iza Velikog zida otvorila prije četiri desetljeća. I premda se od vremena kada je Partija sazrela kao politička vodilja do sadašnjeg trenutka u kojem je ona, čvrsto pozicionirana na čelu najmnogoljudnije države, otpočela najvažniju fazu kineskog razvoja promijenilo gotovo sve, jedno je ostalo isto. Pjesma “Istok je crven” prvi se put začula upravo u Yan’anu kao spontani izričaj naroda i potvrda da su KPK i Mao njegov izbor, kaže novinska agencija.

Istom se tom melodijom i danas pokušava uvjeriti cijelu naciju da je Xi Jinping izbor Kineza, njihov legitimni vođa kroz olujna vremena, spasitelj slavne civilizacije izgubljene u povijesnim previranjima i jamac skorašnjeg ostvarenja “kineskog sna”.

Mogli bismo reći da je to emotivni, pa čak i patetični i ne sasvim racionalni odjek nedavno održanog kongresa na kojemu je Xi Jinpingu potvrđen treći, a možda i doživotni mandat na čelu Partije i vojske. U ožujku iduće godine na godišnjem će zasjedanju najvišeg zakonodavnog tijela Kongresa narodnih predstavnika biti ponovno imenovan i predsjednikom Republike. No ono što smo čuli – pa i vidjeli – tijekom za ovu zemlju najvažnijeg političkog događaja upravo i jest mješavina racionalne procjene globalne situacije i kineskog mjesta u njoj, revolucionarnog idealizma posvećenog izgradnji “zajedničkog blagostanja” i kineske želje da u stoljeću posrnule demokracije čovječanstvu ponudi “novi izbor”.

Što je taj “novi izbor za postizanje modernizacije”, možemo samo nazirati kroz zastor satkan od često spominjane “sigurnosti” te nacionalističkih poziva na ispunjenje povijesnog zadatka ujedinjenja Tajvana bez obzira na cijenu koju će nacija za to morati platiti.

Posve je jasno, međutim, da je riječ o nacrtu, ako ne i o cijelome konceptu novog globalnog poretka, pa i novoga oblika globalizacije, čiji su glavni okviri “inicijativa za globalnu sigurnost”, te poimanje “zajednice za skupnu sudbinu čovječanstva”. Zapadnom čovjeku formulacije poput ovih zvuče, jednostavno rečeno, “kineski”. Malo se tko udubljivao u značenje bilo koje od njih, i to je šteta. Kineski partijski čelnici i dalje su “državnici filozofi”, iz čijih lakonskih definicija možemo pročitati kako će izgledati vanjska politika, pa i opća strategija Centralnog carstva (Kina se na kineskom zove “Zhong-guo”, što doslovce znači upravo to). Stoga je vrlo važno znati da se iza “zajednice za skupnu sudbinu čovječanstva” krije uvjerenje da živimo u svijetu u kojemu su zemlje povezane i ovisne jedna o drugoj više nego ikad prije. “Čovječanstvo živi u jednom globalnom selu unutar jednog vremena i jedinstvenog prostora, u kojima se susreću povijest i stvarnost, i otuda govorimo o zajednici sa skupnom sudbinom u kojoj svatko unutar sebe ima pomalo od svih drugih,” rekao je Xi Jinping u jednome svom govoru 2013. Izloženi sve surovijim posljedicama klimatskih promjena, suočeni s visokom inflacijom zbog pandemije COVID-19 koja još traje i očekujući hladnu zimu zbog ruske agresije na Ukrajinu, upravo svjedočimo tome koliko je to istinito.

Uz kinesko uvjerenje da čovječanstvo više nije u stanju živjeti u podijeljenim svjetovima ide i “inicijativa za globalnu sigurnost”.

“Jedan drevni kineski filozof tvrdio je kako ‘sva živa bića mogu rasti jedno uz drugo a da ne nanose štetu jedno drugome, i različiti putovi mogu ići paralelno jedan uz drugi a da se uzajamno ne ukrštaju,” rekao je Xi u izvješću na partijskom kongresu. “Samo kada sve zemlje teže za zajedničkim dobrom, žive u skladu i surađuju u obostranom interesu, može biti održivog blagostanja i garantirane sigurnosti.”

Drugim riječima, ne može se očekivati održivi razvoj i apsolutna sigurnost ako se ne uzdižu načela sveobuhvatne, kooperativne i održive sigurnosti, ako se ne poštuje suverenitet i teritorijalni integritet svih zemalja, ako se ne pridržavamo statuta Ujedinjenih naroda, ne shvaćamo li veoma ozbiljno legitimne sigurnosne zabrinutosti svih država, ne rješavamo li svaki spor dijalogom te ne održavamo li sigurnost u tradicionalnim i netradicionalnim domenama.

Xi Jinping, međutim, očito smatra da je svijet danas daleko od bilo kakve sigurnosti. To je jedna od rijetkih točaka u kojima se Peking i Washington slažu u potpunosti, no jedina je razlika u tome što Kina smatra da je ključni krivac za takvo stanje Amerika, dok se iz američke perspektive na azijsku silu gleda kao na najozbiljniju opasnost. Rusija, ovakva kakvu je vidimo

u Ukrajini, agresivna i opasna za cijeli svijet, dokaz je da su i jedni i drugi u pravu: Kina smatra da je Vladimir Putin pregazio granice susjedne zemlje zato što je bio satjeran u kut i zato što Amerika i NATO nisu nimalo poštovali njegovu zabrinutost za sigurnost, dok Amerika vjeruje da je ruski predsjednik u stanju nastaviti rat ponajviše zato što ima podršku Kine.

Negdje između svih ovih dijagnoza suvremenog svijeta i formulacija zajedničke sudbine nalazi se točka oko koje se vrti često postavljano pitanje je li već počeo treći svjetski rat. Ta se točka zove Tajvan. I kada je Xi uz programirani pljesak svih delegata na partijskom kongresu pročitao dio izvješća u kojemu uzvikuje da je to isključivo unutarnja stvar Kine u koju se nitko ne smije miješati te da se Peking nikada neće odreći prava na oružanu opciju ujedinjenja, bila je to istodobno i prijetnja globalnim ratom, bude li to potrebno, ali i poziv na mir, jer više je nego jasno da se azijskoj sili (još) ne ratuje, ali i da neće odustati od ispunjenja stogodišnjeg plana da najkasnije do 2049., tj. do stotog rođendana Narodne republike, povrati taj otok s 24 milijuna ljudi, na kojemu sve od okončanja građanskog rata između Čang Kaj-šekova Kuomintanga (Nacionalističke partije) i Mao Ce-tungovih komunista počiva ostatak Republike Kine pomiješan s novim identitetom neovisne i gotovo ni od koga priznate tajvanske države koji je nastao u međuvremenu.

Ono što cijeli svijet mora imati na umu jest to da Kina nikada neće odustati od tvrdnje da je Tajvan samo jedna od njezinih provincija. Nikada neće dopustiti ni da se tamo provede referendum o samostalnosti i nikada neće prihvatiti ni “n” od neovisnosti kojoj taj otok teži, iako se čini, barem zasad, da joj ne teži pošto-poto i ne bez jasne kalkulacije koliko bi ga ona koštala.

No budu li Amerika, a onda vjerojatno i Japan, moguće Australija i malo manje vjerojatno Indija, stali u obranu Tajvana u trenutku kada kineska vojska krene “oslobađati” otok, Peking će svjesno i racionalno riskirati da se s te točke zapali treći svjetski rat. U njoj se, naime, sažimaju kineska imperijalna povijest, komunistička okrnjena sadašnjost i svijetla, ali nedorečena budućnost. I ma koliko u jednome i drugome – u povijesnom mitu o imperijalnoj veličini i komunističkoj opsesiji potpunom pobjedom nad kuomintanškom republikom – postoji velika doza iracionalnog nacionalizma, u ovome trećemu – budućnosti krojenoj prema veličini najmnogoljudnije zemlje, druge gospodarske sile i sve važnijeg osvajača svemira – smješten je dvadesetsedmogodišnji plan po kojemu će do 2049. Kina “biti na čelu svijeta po ukupnoj nacionalnoj moći i međunarodnom utjecaju”.

Prema tom bi planu Amerika do te godine morala odustati od dominacije nad Indo-pacifičkom regijom, a onda i nad cijelim Tihim oceanom. Peking to već sad smatra jedinim prirodnim i logičnim slijedom dijalektičkog razvoja globalnog organizma i u tom se smjeru kreću i kineski diplomatski potezi, poput sve čvršće kontrole nad svim morima oko kineskog kopna te sve veće nazočnosti na pacifičkim otocima. Amerika je, smatraju kineski voditelji mudraci, izrasla iz koncepta svijeta u kojemu je Atlantik bio u središtu, pa je i cijelu svoju globalnu dominaciju mogla graditi dok je bila okrenuta na tu stranu. Tihi ocean, međutim, može ili dijeliti s Kinom ili mora biti spremna sukobiti se s njom.

Ipak, vratimo se u Yan’an. Ili u Veliku palaču naroda. Ili u Zhongnanhai, što je dio carske palače poznate kao Zabranjeni grad, gdje svoje urede, a često i rezidencije imaju najviši voditelji NR Kine. Vratimo se, naime, pitanju legitimiteta KPK, koji se uvijek iznova izvodi iz uspjeha koji je prije svega postignut na planu unutarnje politike.

Već u trenutku kada je Xi Jinping došao na čelo Partije i države, onaj dio kineskog društva koji je prema općim mjerilima ubrajan u srednju klasu nije više mario za crvenu knjižicu s Maovim citatima, nego za katastarski izvod s potvrdom o vlasništvu nad jednom ili više nekretnina. Kina je ubrzano postajala sve sličnija bilo kojoj kapitalističkoj zemlji, a na koncu na neki je način to i bila, jer su kapital, tržište i profit bili jedini koji su s Partijom smjeli raspravljati i na čije je primjedbe ona jedino pristajala uzmaknuti korak ili dva od crvene crte lenjinističko-maoističke ideologije.

Do tog trenutka sve je bilo podređeno agresivnom gospodarskom rastu, pri čemu se čak tolerirao visok stupanj korupcije, zabrinjavajuće produbljeni imovinski jaz i nehumani odnos prema takozvanim “migrantskim radnicima”, zapravo stanovnicima ruralnih regija koji su – njih gotovo tristo milijuna – obilazili gradove trbuhom za kruhom te predstavljali jeftinu radnu snagu i čarobni štapić privlačnosti za domaće i strane investicije.

Kineski partijski sustav, pak, nudio se Zapadu kao prihvatljiv kontrast parlamentarnim demokracijama s kojim se moglo surađivati na svim poljima, jer iako Kina nema demokratske izbore, imala je ustaljeni način smjene generacija na vlasti i nepisano pravilo da najviši lider, generalni sekretar KPK, može obnašati tu dužnost najviše dva mandata. Iako Kina nema oporbu, imala je svojevrsni mehanizam nadzora u redovima starije generacije bivših rukovoditelja, koji su se oglašavali kada bi im se učinilo da Partija skreće previše ulijevo ili katkad udesno s pragmatske crte gospodarske izgradnje. Iako nema slobodne medije, imala je bučne društvene mreže, na kojima su se oglašavali “javni intelektualci” i “građanski novinari”, upozoravajući na pojave kojima treba posvetiti više pozornosti.

A onda je Xi Jinping spustio zastor i prekinuo predstavu u kojoj je Kina već sasvim nalikovala na “normalno” društvo. Ne samo da je razvrgnuo dogovor postignut za života Deng Xiaopinga, arhitekta reformi i modernizacija, da će zemljom vladati “kolektivno rukovodstvo” u kojemu će generalni sekretar KPK biti “prvi među jednakima” već je toliko recentralizirao sustav i zgrabio vlast u svoje ruke da su ga Kinezi počeli nazivati “novim Maom”, ali s krunom na glavi, jer podsjećao ih je ne samo na pokojnog autoritarnog vođu već i na nekadašnje apsolutističke careve.

Isprva su svi, dakako, pozdravili Xijevu borbu protiv korupcije, jer malo tko nije bio svjestan da je ta pojava prodrla poput metastaza u samu srž sustava, Partije, vojske, pa onda i javnog morala, društvenog zdravlja i onoga što se naziva “sudbinom nacije”. Ispostavilo se, ipak, da su uhićenja ne samo “muha”, nižih dužnosnika upletenih u korupcijske skandale, već i “tigrova”, među kojima je bio bivši član Stalnog komiteta Politbiroa, potpredsjednik Centralne vojne komisije, a i podulja lista ministara, imala prije političku konotaciju, te se to sve više pretvaralo u frakcijsko “čišćenje” puta kojim je Xi koračao ka vlastitoj vječnosti. Anti-korupcijska kampanja više nije mogla biti paradigma novoga određenja legitimiteta partijskog vođe, za čiju su obitelj američki novinari ionako otkrili da je “teška” više od milijarde dolara.

Kada se na završnome plenumu posljednjeg dana održavanja kongresa pojavio bivši partijski i državni šef Hu Jintao, “usprkos tome što nije trebao sudjelovati zbog lošega zdravlja”, kako pojašnjava novinska agencija Xinhua, uslijedila je scena o kojoj je brujio cijeli svijet. Hu je pokušao pogledati popis novih članova Politbiroa u crvenom fasciklu položenom ispred njega, i prema nekim izvorima, želio je nešto komentirati (možda to da u Politbirou i njegovu Stalnome komitetu nema više nijednog predstavnika frakcije Komunističke mladeži, kojoj i sam pripada), ali to se pretvorilo u demonstraciju Xijeve moći. Njegov prethodnik, koji mu je, uzgred rečeno,

2012. dostojanstveno i posve mirno predao sve ovlasti nad Partijom, vojskom, a potom i nad državom, izveden je gotovo na silu iz kongresne dvorane u Velikoj palači naroda i nitko se nije ni osvrnuo u znak empatije, a još manje podrške – svi su izbjegavali pogledati ga u oči i nije bilo nijednoga znaka unutarpartijskog neposluha.

Kina se, ukratko, pretvorila u zemlju strogo poravnatih linija koje koreografiju političkog života čine zastrašujuće urednom, discipliniranom, monolitnom i jednoglasnom. Pogled na dvoranu u Velikoj palači naroda, u kojoj se, pod divovskom crvenom petokrakom na stropu, održavao partijski kongres, svakoga je morao podsjetiti na Sjevernu Koreju na steroidima. Hu Jintaovo inzistiranje na crvenom fasciklu najednom je izgledalo kao pokušaj mini puča pred televizijskim kamerama.

Možda nikada nećemo doznati što je Hu namjeravao učiniti ili reći, ali istoga smo trenutka morali shvatiti da je Xi ukinuo i taj mehanizam kontrole, koji je nad aktualnim čelnicima provodila generacija bivših voditelja, dovoljno ostarjelih da su bili zaštićeni već svojim visokim godinama te i dalje poštovani zbog iskustva, kontinuiteta i potrebe za kakvim-takvim balansom snaga.

Od ovoga trenutka, zapravo, ne smijemo više računati ni na kakvu izvjesnost, predvidivost i transparentnost u kineskoj unutrašnjoj politici. Xi je najmoćniji čovjek kineskog 21. stoljeća, ali i najhrabriji vladar sve od Deng Xiaopingovih vremena. Sve što smo vidjeli uoči i tijekom partijskog kongresa upućuje na to da je on prva osoba nakon više od tri desetljeća koja ima dovoljno vlasti i čvrstine za velike korake ili velike promjene kakve nisu bili spremni provesti ni Jiang Zemin (koji je bio generalni sekretar KPK od 1989. do 2002.), a još manje Hu Jintao. To nam, međutim, još uvijek ne govori hoće li ti koraci i promjene biti u smjeru k racionalnoj, otvorenijoj, i iznad svega miroljubivijoj Kini. Vidjeli smo, doduše, kako se onaj segment Centralnog carstva zatvoren u Veliku palaču naroda tijekom partijskog kongresa vraćao unatrag, ali smo iz govora svejedno mogli čuti i kako će se ova zemlja kretati unaprijed.

U srži doktrine, koja je u partijski statut ovoga puta upisana kao “Xi Jinpingova misao”, nalazi se riječ “pomlađivanje”. Kinesku riječ “fu-xing”, koju sami Kinezi na engleski jezik prevode kao “rejuvenation”, bolje bi bilo prevoditi kao “renesansa” i točno se to i želi postići sveobuhvatnim planom gospodarskog rasta, društvenog razvoja i širenja dominacije nad regijom, pa i nad velikim dijelom svijeta: renesansa onog imperija, one civilizacije i onog stupnja inovacije, kakvima je Kina nadvisila sve zemlje u tisućljetnom razdoblju od početka 7. pa sve do sredine 16. stoljeća.

Snažni su nagovještaji dviju paralelnih linija, koje trebamo pozorno slijediti želimo li razumjeti što će se događati s ovom zemljom. Jednu od njih neki zovu povratkom lenjinističke ideologije i marksističke ekonomije, ali mudrije bi bilo ostaviti prazan prostor za etiketu kojom će biti obilježena težnja ka “zajedničkom blagostanju”. Što, pak, to znači? Ukratko rečeno, kresanje krila milijarderima, tajkunima i vjerojatno cijelom privatnom sektoru koji se za proteklih nekoliko desetljeća sasvim prilagodio globalnom neoliberalizmu i najradikalnijim kapitalističkim načelima, te ponovno jačanje državnog sektora i pokušaj nove društvene raspodjele s ciljem smanjenja imovinskih razlika. Je li to povratak na Mao Ce-tungovu uravnilovku? Nije, i ne može biti. Je li to suzbijanje srednje klase, jer i taj je proces već započet načinom na koji se Kina bori protiv koronavirusa: drakonskim zatvaranjima desetaka milijuna ljudi, što ne služi samo suzbijanju zaraze, već i oduzimanju prava i sloboda onim dionicima društva koji su već počeli vjerovati da njihovi životi ne ovise o Partiji?

No ono što će Kinu voditi naprijed jest druga linija koju prepoznajemo u snažnom naglasku na znanstvenom i tehnološkom razvoju, a to bi trebalo osigurati samodostatnost modernog gospodarstva. Nije ostalo još mnogo toga što se u Centralnom carstvu ne može proizvesti, ali su sofisticirani poluvodiči dovoljni za frustraciju koju Xi želi odagnati na bilo koji način i u što skorijoj budućnosti.

Kako se simbolični odlazak u Yan’an uklapa u ovo? Tako što podsjeća Kineze na “mjesto iz kojega je krenula pobjeda” i poziva naciju da zapjeva “Istok je crven”. Što će se dalje događati? Sve što se usuđujemo predvidjeti sastoji se od dvije oprečne mogućnosti: mirnoga ili burnog razvoja. Ali svakako će to biti razvoj do potpune renesanse najmoćnije sile i najmodernije civilizacije. No zatim nama u Europi preostaje pitanje: znamo li što nas čeka. I jesmo li za moćnu Kinu i njezina pravila igre uopće spremni?

VIDEO Fizički obračun ispred kafića u Splitu: Dvojica ozlijeđena, jedan teže