Ukratko, te listopadske subote došao je Huddersfield, a opet je Anfield bio pun. Čak je i egipatski Hase igrao tog dana. Na Main Standu oko Nike, Željka i mene okupilo se u najdoslovnijem smislu čovječanstvo. Dečki u turbanima, starije gospođe s jastucima, mlađi Skandinavci s pivskim, ali potpuno pristojnim raspoloženjem, nasmijani crnci što su se neprekidno međusobno zajebavali, Korejci s mobitelima, red ljudi s Bliskog istoka kojima je svaka druga riječ bila ona koja je nama u početku zvučala Alah, ali brzo smo shvatili da samo prebrzo razgovaraju o nekom sasvim drugom božanstvu koje se upravo spremalo istračati na travnjak. Uz nas, tri Karlovčanina, bilo je i Engleza, pa su i Talijani u pozadini stvarali zvučnu kulisu, a proletjela je i poneka francuska rečenica. Dugo se nisam osjećao tako nadahnuto, okružen različitošću i potpunom izmiješanošću.
Željko je definirao to jednostavno; nikad se nisam osjećao sigurnije. Razlike koje vizualno bivaju senzacija samo u početku, kako vrijeme prolazi postaju civilizacijsko gnijezdo gdje se osjećate kao doma, sa svojima, lišeni predrasuda koje stvaraju mala, autarkična, sociopatska društva koja umjesto pluralne ljudskosti u različitosti traži isključivo neprijatelje. Nismo imali ništa zajedničko, osim pripadnosti istoj vrsti, a opet je bilo prilično dovoljno da ih ne mogu smatrati tuđima. A onda je, naravno, došao trenutak kada su iz razglasa krenuli prvi taktovi Liverpoolove himne “You’ll never walk alone” i kao koreografirano, svaki sa svojim spontanim porivom, bez poziva i zapovijedi, ljudi su počeli ustajati i sve pigmentacije, jezici i nesporazumi koje mogu izazvati, svi osmijesi koji ih onda ispravljaju, sva pokrivala za glavu, svi bozi koji su upravo na nebu zauzimali položaj u loži da pogledaju utakmicu koja ne može biti derbi, sve se to slilo u istu intonaciju pjesme koja je odjeknula veličanstvenošću većom od utakmice i poslanjem većim od rezultatske pobjede. Pogledavao sam Niku i Željka. Pjevaju iz sveg glasa. Za Niku se ne čudim. Njegova generacija engleski teško i može smatrati stranim jezikom. Željko i ja u našim godinama postajemo sretni kad ne zaboravljamo stvari i na hrvatskom. Ali i nama se stihovi odnekud nižu i mi smo dio zbora koji ne urla, ne napreže se i ne pjeva, štono se kaže, iz petnih žila, već iskreno, glasno i zaneseno. Gledam njih dvojicu. Oni osjećaju pa uzvrate pogled i shvaćam da se smijemo. Pogledavam i ljude oko sebe. Pjevaju i uzvraćajući mi osmijehe. Sreća je oko mene. I ja sam sretan među ljudima. Među svojima. Ne navijačima Liverpoola, mada je to dovelo do toga da budemo zajedno, ne među navijačima uopće, nego među sretnima i dobronamjernima. Završila je pjesma, pljesak je u aranžmanu zamijenio završni orkestralni tuš i svi smo ponovno sjeli. U trenucima dok sam sjedao palo mi je na pamet koliko je bio genijalan nepoznat mi netko kad je u songu iz mjuzikla, što „You’ll never walk alone“ jest, prepoznao centripetalan nogometni potencijal koji će biti kadar, najprije, tri desetljeća na okupu držati planetarno razasute Liverpoolove navijače dok razočarani čekaju naslov engleskog prvaka, a onda i samog sebe oduhoviti u himnu svjetla, zajedništva i otpora svoj vrsti mraka, huliganizma i primitive.
Već tada, na stadionu, shvatio sam da je riječ o novoj internacionali, o pozivu da se i dok hodate kroz mrakove oluja ne bojite, da podignete glavu i kročite hrabro ususret vjetru, kiši, jer s nadom u srcu nikada nećete biti sami. Posljednjih si mjeseci često navijem „You’ll never walk alone“, prihvatljivu dozu glazbeno-scenske patetičnosti, kao stvorenu za 2020., i shvatim nevjerojatnu simboliku slučaja u činjenici da je baš ove godine Liverpool osvojio prvenstvo i da su moji suputnici s tribine, za Niku i Željka znam sigurno, u godini mraka i oluje, opet barem nakratko bili sretni. Sve s čime smo se morali suočiti u ovoj godini i s čime ćemo se još morati sresti oči u oči jer, iako blizu, 2020. je daleko od kraja, sublimiralo se u redukciju smisla, u paranoju straha, u nevidljivost neprijatelja i tjelesni osjećaj beznađa. U 365 dana u kojima je primitivizam i službeno postao novo normalno, a emocionalni krah regularan ishod čovjekove suosjećajnosti prema drugome, došli smo do stanja da su tribine opustjele i da u pjesmi svjetla moraš osjećati isključivo metafizičko pobratimstvo s licima u svemiru. Sve oko nas je ispražnjeno, ljudski kontakt je horor-prizor s mogućim smrtnim krajem, prve ljubavi onih koji dolaze prekrivene su maskama, njihovi osmijesi ne smiju uljepšavati ulice kojima hodaju, i to ne zagrljeni nego na socijalnoj distanci. Distancirana zaljubljenost. Smrti se svakodnevno zbrajaju, epitete smo promijenili u epitafe, a epitafi su postali legitimno stilsko izražajno sredstvo. Naša tijela privatizirani su eksperimentalni mikrolaboratoriji i ja više ne znam što su moji bubrezi, pluća, srce i mozak; jesu li oni ja, integralni dio mene ili su oni samo moja imovina s kojom mogu raspolagati ili je gubiti po principu ovrha i hipotekarnih jamstava. Granice mog postojanja postale su mjerljive priopćenjima generalštaba za koronu i smiju doseći ne razinu koja neće ugroziti druge, nego pronaći načina da u mrak, kišu i oluju uđem pognute glave, ustrašen i sam. „Nikad nećeš hodati sam“ kao neupitna međunarodna himna svjetla i stvarnost da u mraku sve teže pronalazimo sebi slične; što je istina? Vjera i uvjeravanje. Vjerovati u svoje snage, u dobre namjere, u poštenje, u istinu i uvjeravanje da je individualna snaga tek inverzija kolektivnog mirenja, da su dobre namjere put u pakao, da je poštenje neisplativo i da je istina varijabilna interpretacija pripovjedača na dužnosti. Bojati se i mrziti olak je pristanak na prepuštanje, kukavičluk nezamjeranja, konformizam zatomljavanja stavova koje treba reći ako se doista za nekog brineš. Šutnja jest zlato, ali okrvavljeno. Optužbe da vas se ušutka kad govorite prevencija su pokvarenosti koja za sebe traži mjesto u legitimitetu nečinjenja.
Pa kada me danas napadnu da žalim što je propala Jugoslavija, ne mogu biti više u krivu, jer jedino za čime iskreno žalim jest što je propala Hrvatska. Pred mojim očima, u našoj šutnji, u (ne)djelima steklih nacivukodlaka koji u anonimi mraka pokazuju okrvavljenu njušku i traže nezaštićeni plijen. Nema gore smrti od provincijalnog djelovanja bez odjeka. Dah i bilo nisu posljednji relevantan dokaz postojanja. Pjesmu s Anfielda trebalo bi poslušati bar jednom dnevno kao postojeće cjepivo protiv stvarnog virusa koji napada i izjeda, protiv zarade obezljuđenja i skandaloznog odustajanja čovjeka od sebe samog. To nikako nije ekskluzivna pjesma šampiona, nije navijačka koračnica ni uvertira za nacionalno dobrovoljno prolijevanje krvi, nego je pjesma koja pjeva ljude, one koji se razumiju svuda u svijetu, koja ne dijeli imigrante, zaražene, ne otima djecu na granicama, jer granice ni ne poznaje kao rovove iskopane u blatu nacije i mržnje, ne prezire siromašne zato što nemaju i ne divinizira bogate zato što su oteli. Naravno, ne treba vam pjesma, ako nosite iskru ljudskosti u sebi, da vam kaže kako niste sami i kako je moguće pobijediti. Ali vas može, kada vas pritisnu i natjeraju da posumnjate, podsjetiti; You’ll never walk alone.
Globalizam je zločinačka ideologija