Eksplozija boja! Bio je to prvi dojam kada smo se na stolu, u atelijeru vlč. Zlatka Sudca, susreli s golemim vitrajem, na koji je popularni svećenik stavljao posljednje Swarovski kristale. – Evo, sad je gotovo. Svaki trenutak trebaju doći s okvirom za ovaj vitraj i bit će spreman za vješanje na zid – govori Sudac, pogledavajući kroz prozor svoga zagrebačkog atelijera. Vitraje radi već godinama. U Betaniji na Lošinju ih je pregršt, od cijele stijene u predvorju na ulazu u zgradu do kapelice u kojoj daju poseban smiraj. No ovi posljednji su posebni jer su protkani zlatom i srebrom te ukrašeni briljantima i kristalima. Cijena jednoga kretala bi se od 30.000 do 50.000 eura, a kada dođu na licitaciju, vjeruje se da će doseći neslućene visine.
Slikane krvlju
– Nikada nisam ni sanjao da bih mogao raditi nešto ovako, ali kada sam od direktora Cartiera i vlasnika jednog rudnika dijamanata u Južnoafričkoj Republici dobio na dar goleme dragocjenosti, odlučio sam ih ugraditi u svoje umjetnine. Bili su izričiti i htjeli su baš meni donirati drago kamenje. Rekao sam im da ga prodaju i da ćemo novac darovati brojnim udrugama, poput Biskupa Langa, Kapi dobrote, Ane Rukavine, ali su tvrdili da će, kada postanu dio mojih umjetnina, njihova vrijednost biti znatno veća i da tada taj novac namijenimo za humanitarne potrebe – priča vlč. Sudac, ne želeći spominjati imena donatora, a riječ je o ljudima iz inozemstva. Dražba ovih umjetnina planira se za lipanj ili srpanj u Londonu. Na njoj bi se našlo desetak vitraja ukrašenih dragim kamenjem, nekoliko slika koje je vlč. Sudac naslikao vlastitom krvlju, dio opusa iz njegove Kraljice mora i Kraljice svemira...
– Odlučilli smo se za London, a dao bih i neka svoja stara djela. Sav novac namijenjen je za gradnju budućeg pastoralnog centra, o kojemu dugo maštam – kaže Sudac i prisjeća se svoje prve aukcije (ovo će mu biti druga) u New Yorku, prije više od 10 godina, kada je sa sobom donio pet-šest svojih slika, koje je kanio prodati kako bi sagradio centar za mlade u Novalji, gdje je bio kapelan i gdje mu je prokrvario križ na čelu i stigme na rukama i nogama.
– Tada smo u jednoj noći prodali sve slike i dobili više novca nego što smo očekivali i nego što nam je trebalo za centar za mlade. To uvijek ide s blagoslovom jer se slike prodaju kako bi se namaknuo novac za konkretne potrebe – prisjeća se Sudac. Za izradu jednog ovakvog vitraja potrebno mu je tjedan-dva vremena.
– To je kombinirana tehnika, brušena ogledala, pečeni vitraji, tekuće olovo, Swarovski kristali, briljanti... Za šablonu se izlije staklo u staklarni i kasnije spaja. Boje se stavljaju u određene tekuće okvire olova i sve zajedno zapeče na visokoj temperaturi. Ima i pravoga zlata, vrlo je unikatno... – tumači Sudac.
Bljesak na bljesak
Ovih je dana, pred Uskrs, dovršio treći vitraj, koji je poklonio hotelu Garni u Velikoj Gorici.
– Neke ću i sam donirati nekim zaslužnim ljudima. A ove u hotelu Garni moći će vidjeti svi njegovi posjetitelji jer se nalaze u dvorani koja je svima dostupna – rekao nam je vlč. Sudac, koji je odmah nakon što su vitraji postavljeni odlučio pozvati likovne kritičare.
– To je bljesak na bljesak! Bljesak talenta, bljesak materijala i bljesak dojmljivosti djela. Vrlo plemeniti materijali satkali su kompozicije koje su element florealnoga i zoomorfnoga u plošnosti sudara različitosti. S jedne strane plohe koje su maksimalno zasićene tkanjem plemenitosti materijala i velikih ploha koje su zaglađene, ali otvaraju prostor. Između te gustoće i toga oprostorenja događa se slika. Rekao sam mu da one imaju fizičku karakteristiku, da su dane u svojoj dimenziji, ali imaju dojam ulaženja prostora u njih. Zbog bljeska i treptaja koji pulsira nad omeđenošću koja je dana – rekao je likovni kritičar Stanko Špoljarić nakon što je pogledao Sudčeve vitraje. – Riječ je o finoj likovnoj kultiviranosti ornamentalnoga, što je bila svjesna ili nesvjesna želja autora. Imaju čistu liniju, dekorativni sklop, ali u prepletu oblika stvaraju čvrsto saće. Zanimljivo je da dijalog između te oblikovnosti i dekorativnoga i uporabe materijala idealno ostvaren u puno-praznome, linija-ploha, glatkih i treptavih ploha, koje stvaraju to jedinstveno djelo. Taj kolorizam koji je prisutan u samom karakteru materijala, srebrno-zlatnih odnosa, usklađen je s vitalističkom jezgrom koja je prisutna. Vlč. Sudac voli postići tu simetriju, ali u isto vrijeme ima i otklon od nje. Postoji npr. oblik nekog leptira, centralna forma, ali uvijek u nekom drukčijem položaju, tako da ta simetrija ima dinamičnu ravnotežu. Ali to nije likovna dosjetka, nego uistinu sastavni dio likovnosti ovih djela jer ta različitost materijala, materijala koji se javljaju u kvantiteti, nisu parada radi parade, nego ulaze u logiku djela s akcentima brušenih kristala, koji su neka iskra koja još više uprostoruje. Radi se o originalnom djelu jednog vida likovne autentičnosti, ali opet onoga traga kojega vlč. Sudac ima u svojim radovima, prije svega u gradnji linije – kaže Špoljarić.
Mladi svećenik dosad je oslikao, prema vlastitoj procjeni, oko 40-50 četvornih metara vitraja.
– Mnogo je onih koji dolaze na zid, tj. nisu prozorski i ne propuštaju svjetlo. Ima ih u sedam kapela... Moja su djela razasuta diljem Hrvatske, u SAD-u, Švicarskoj, BiH, Australiji, JAR-u... Od monografije 2001. nisam popisivao radove. Ima tu 60-ak ulja na platnu, 40-ak vitraja, šest mozaika, Pieta ispred Svete Matere Slobode, 14 manjih kipova, restauracije, a radim i ono raspelo za branitelje – priča Sudac. Na pitanje kada to sve stigne napraviti, odgovara da radi u slobodno vrijeme i da ga to opušta na poseban način.
– Slikam za gušt. Molim Boga i – slikam.
Betanija na čekanju
Sudac priznaje da ga je malo bilo ispočetka strah uzeti drago kamenje i da mu je pristupao sa strahopoštovanjem, no kasnije se privikao i bilo mu je poput svakog drugog materijala.
– Razmišljao sam mnogo o ponudi koju samo dobio, jer danas su ljudi kod nas bez posla, ima gladnih, a ja radim s dragim kamenjem! No bio bih lud da sam odbio takvu ponudu, jer će djela ići na prodaju upravo za pomoć svima kojima je to potrebno – kaže Sudac.
Nakon prva tri kreće u izradu ostalih vitraja. Bit će ih još 15-ak. Na ovima nema sakralnih motiva, koji inače dominiraju Sudčevim opusom.
– Ovo je iskorak k nečem novom, ali ostaje u njegovoj likovnoj genetici. To je otklon od kršćanske ikonografije doslovno, ali je isto jedan oblik sakralne umjetnosti jer je uzdizanje ljepote na pijedestal koji nije ljepota radi ljepote nego je element sakralnosti. Osjećamo se doista kao u Edenu među ovim slikama. U sakralnoj umjetnosti ima i apstrakcije – kaže kritičar Špoljarić.
Vlč. Sudac trenutačno nema seminare duhovne obnove u Betaniji na Lošinju, jer je još lani došlo do “kratkog spoja” između biskupijskog sjedišta u Krku i Betanije na susjednom otoku. Liste čekanja za seminare su duge, pa će se oni najvjerojatnije organizirati na nekom drugom mjestu ako Betanija više ne bude u igri. Inače, vlč. Sudac održao je posljednjih mjeseci niz seminara u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, ali i BiH i Hrvatskoj. Prošli je vikend, primjerice, bio u Beču.
Svima koji su imali prilike svjedočiti Sudčevu umjetničkom zanosu zajedničko je jedno – fascinacija lakoćom kojom stvara. Bez obzira radi li se o slikanju, vitrajima ili kiparstvu, Sudac laganim pokretima ruke stvara svoja umjetnička djela. No, najintrigantije, kako za ljubitelje umjetnosti tako i za njegove štovatelje, jesu slike koje je naslikao vlastitom krvlju prije pet-šest godina.
Svjedoci koji su to imali priliku vidjeti doslovce su bili šokirani prizorom, jer nakon što zapadne u posebno stanje, iz vrhova prstiju počinje mu teći krv i on slika po bijelome platnu. Tri slike – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota – objavljene su i u njegovoj monografiji. Nakon što je slika koju na slikao vlastitom krvlju gotova, Sudac izlazi iz toga posebnoga stanja, pere ruke i s prstiju mu nestaju svi tragovi krvi.
– Riječ je o nečemu nevjerojatnome. On to radi velikom brzinom, a sve je počelo tako što je krenuo crtati ugljenom. Ugljen mu je ispao iz ruke, procurila mu je krv na jagodice i nesvjesno je naslikao sliku Velikog četvrtka a da toga zapravo nije bio ni svjestan – rekla nam je svjedokinja i bliska ondašnja Sudčeva prijateljica.
Na isti su način, kaže ona, nastale sljedećih dana, petka i subote, slike Velikoga petka i Velike subote, među kojima je najimpresivnija ona Velikoga petka, jer kako kaže, u sebi sadrži mnoštvo poruka.
Tisuće križića
– Kada se slika gleda izbliza, vidi se mnoštvo malih sličica i tisuće križića, a tek kada se odmakne 7-8 metara, vidi se cijela slika – rekla nam je, dodajući kako je oko samoga platna, na kojemu je Sudac slikao, bilo poprilično mnogo kapljica krvi.
Sve su slike naslikane krvlju nastale u večernjim satima, s time da Sudac nije ni za jednu sliku znao što će na njoj biti prije nego što ju je dovršio. Oni koji su ih gledali izbliza tvrde kako ostavljaju poseban dojam mira.
– Te tri slike ujedno su likovno najvrednije iz njegovoga slikarskoga opusa. Vidio sam ih ljetos u Betaniji i tehnički su savršeno izvedene. Čovjek u to vjeruje ili ne vjeruje, s tim da za sliku kao što je Veliki petak treba sigurno oko litra krvi da je dovrši – rekao je nakon nastanka tih slika povjesničar umjetnosti kustos Umjetničkog paviljona Stanko Špoljarić, naglašavajući kako su reprodukcije u monografiji prilično nevjerne, jer se na platnu osjeća “blaga reljefnost”.
On kaže kako u povijesti nije bilo ničega sličnoga, premda su neki autori sami sebi ispuštali krv kako bi je dodali na sliku, ali to je sasvim drugo od ovoga što se događa vlč. Sudcu. Za te tri slike, pretpostavlja se, potrebno je nekoliko litara krvi.
– Međutim, on samo opere ruke nakon slikanja i, recimo, pridruži nam se na večeri – kažu svjedoci toga neobičnog opusa velečasnog Zlatka Sudca.
koji odvratni fejker