Belgija je izvela jedno minorno čudo na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu. Ne mislim to zato što se probila do četvrtfinala, premda i zato, među ostalim, nego zato što je nacionalna nogometna reprezentacija uspjela ujediniti ovu naciju koja se trudi pokazati da to nije. Za Belgiju su ovih dana navijali svi, pa čak i oni koji su prije nekoliko tjedana na izborima glasali za uništenje Belgije. U Bruxellesu i Antwerpenu sreo sam ljude koji su dušom, tijelom i glasnicama navijali da Belgija ide dalje, a prije mjesec dana dušom, tijelom i pravom glasa borili se da se Belgija raspadne. Neobična je to zemlja. Netko mi je jednom dao opis: europska Bosna.
Jedan moj kolega dopisnik, koji potječe iz nama susjedne balkanske zemlje, šali se na račun flamansko-valonskog antagonizma pa zamišlja kakve bismo izvještaje mogli slati iz Bruxellesa u nekoj imaginarnoj budućnosti: "Jake snage odane bivšem belgijskom premijeru Eliju Di Rupu granatirale su noćas flamanske ciljeve u središtu Bruxellesa sa svojih položaja na brežuljku iznad trga Petit Sablon". Nakon što je Belgija pobijedila SAD, na Twitteru me nasmijala satirična vijest da je "predsjednik Obama objavio plan američke pomoći u naoružanju flamanskih separatista". Krajem 1980-ih tako smo se smijali skeču Top liste nadrealista o Sarajevu koje je zidom podijeljeno na istočno i zapadno, ali već nekoliko godina poslije nikome više nije bilo do smijeha... No, ako Belgiju i čeka raspad federalne države, to će puno vjerojatnije izgledati kao raspad Čehoslovačke nego kao raspad Jugoslavije.
Može li jedna nogometna reprezentacija svojim dobrim igrama poništiti tinjajući separatizam? Teško, no svejedno je zanimljivo svjedočiti ovom nogometno-političkom fenomenu.
Subotnju utakmicu Argentine i Belgije gledao sam u dva bara u središtu Bruxellesa. Prvo poluvrijeme pogledao sam u sportskom baru "Good Kompany" na trgu Grand Place. Taj je lokal nedavno otvorio Vincent Kompany, kapetan belgijske reprezentacije. Otac mu je imigrant iz Konga, majka Belgijka, a Vincent Kompany govori pet jezika, uključujući i francuski i flamanski. Zvuči nevjerojatno, ali u belgijskoj reprezentaciji ima igrača koji se uopće ne mogu sporazumjeti na materinskom jeziku jer neki, poput Thomasa Vermaelena, govore samo flamanski, a neki drugi, poput Axela Witsela, samo francuski.
Kompany je drukčiji, a ja u poluvremenu odlazim iz njegova bara i vozim se do kafića "Pin Pon" u kojem na prepunoj terasi, pred filmskim platnom i s pogledom na trg na kojem se nedjeljom održava buvljak Marolles, pratim drugo poluvrijeme u društvu stotinjak navijača. Putem prolazim kroz ulice prepune imigranata iz Maroka, Alžira i Tunisa. Sjede ispred televizora na uličnim terasama na aveniji Staljingrad, na kojoj su me uvijek fascinirale putničke agencije s autobusnim rutama za sjevernu Afriku. Uđete u radnju, ostavite paket koji kao dobar gastarbajter šaljete obitelji u Maroko i za nekoliko dana autobus stiže pred kuću vaše tetke u nekom zabačenom selu u gorju Atlas i iskrcava vaš paket. No, danas su se ispraznile radnje i napunile terase: marokanski Belgijci strepe nad svakom loptom koja leti prema Fellainiju, visokom belgijskom igraču čiji su roditelji također imigranti iz Maroka.
Možda je belgijska reprezentacija uspjela stvoriti takvo zajedništvo u svojim redovima i prenijeti ga na šire društvo upravo zbog igrača koji su zapravo Belgijci druge generacije iz imigrantskih obitelji. Oni se čine manje opterećenima starim flamansko-valonskim podjelama. U "Pin Ponu", u kojem gledam drugo poluvrijeme, iz kuhinje svako malo izađe po jedan kuhar da pogleda rezultat ili usporenu snimku dobre akcije.
U jednom trenutku to je jedan Azijat, u drugom to je jedan tamnoputi mladić s dreadlocksima i fizionomijom Karibljanina. Belgija je otvoreno imigrantsko društvo. U sudačkoj nadoknadi, dok belgijski Drago Ćosić na TV-u uzbuđeno govori da je čudo još moguće, čujem neke navijače kako pjevaju "Tous ensemble, tous ensemble, hey, hey". Belgija može biti podijeljena na stotinu vidljivih i nevidljivih načina, ali omiljeno skandiranje je "svi zajedno", a ne "ubij" ovoga ili onoga. "Tous ensemble", inače, pjevaju na onu istu melodiju na koju hrvatski navijači pjevaju "tko ne skače pravoslavac je, je". U Belgiji i najveće podjele mogu biti izražene bez mržnje.
Belgijanci će sigurno efikasnije riješiti svoje probleme ovako, nego da su zaslijepljeni mržnjom...kolektivna mržnja stvara samo kaos u državi...ako se jedan narod želi podijeliti to samo znači da nemaju zajedničku viziju budućnosti, da se ne slažu oko nekih ključnih stvari...zašto bi se oko toga trebali poklati? Francuska, Njemačka, Austrija..su zemlje koje danas gledaju na 1. i na 2. svjetski rat potpuno neutralno, sa jedne velike distance..nema tu više nikakve strasti, nego samo pamćenje grešaka koje se više ne smiju ponoviti