Za digitalizaciju javne uprave trebalo nam je izvanredno stanje

Sa svih strana čitamo i čujemo kako svijet neće više biti isti nakon sadašnje virusne pandemije. I to je sigurno. Ne trebaju nam to reći samo veliki, svjetski stručnjaci, kad to i sami osjetimo i vidimo svaki dan. Pandemija se već itekako odrazila na naš svakodnevni život, kako privatni tako i poslovni. Tako se u Hrvatskoj dogodilo čudo neviđeno, državna administracija odjednom mnogo toga može odraditi putem interneta, običnim mailom, a ne kao prije obilaženjem šaltera i čekanjem u redovima.

Najbolji primjer takvog pomaka u administriranju jest Hrvatski zavod za zapošljavanje. Jer je HZZ jedna od najomraženijih institucija kod poduzetnika, ali i radnika. Jedna je to od najbirokratskijih institucija u Hrvatskoj. Doslovno do prije koji tjedan bilo je nezamislivo da HZZ-u možete potrebnu dokumentaciju poslati e-mailom. Oni čak nisu prihvaćali ni slanje poštom. Moralo se sve donositi isključivo na njihov šalter. Dugo vremena čak nisu ni potvrđivali zaprimanje dokumentacije. A da ne govorim da se nikad nije dogodilo da je HZZ isplatio bilo kakvu vrstu novčane potpore prije potpisivanja ugovora. Ali kad se mora i kad se hoće, onda se administracija vrlo lako pojednostavi i ubrza, baš kao u primjeru HZZ-a koji je odjednom stotine milijuna kuna isti dan uplatio poduzetnicima bez potpisanog ugovora. To je ravno čudu, povijesni presedan.

Kao što je povijesni presedan da se u Hrvatskoj već dugo laprda o digitalizaciji javne uprave, koja ide traljavo i sporo, jer joj se i birokracija odupire. Digitalizacija valjda podrazumijeva i manji broj službenika?! I onda dođe epidemija i odjednom se sve može digitalno, svi prešli na internet, na e-mailove, samo da se ne dolazi fizički u institucije ili da se to svede na što je moguće manju mjeru. Znači, može se sve, ali u nas je očito i za ubrzavanje digitalizacije trebalo svojevrsno izvanredno stanje da se konačno priključimo državama 21. stoljeća, iako je još dosta posla oko toga. No tko će nakon pandemije reći da se vraćamo na staro? Tko će moći pojasniti da su nam opet potrebni stari šalteri, stara pravila, ako se u krizi pokazalo da nam više nisu potrebni u mjeri u kakvoj smo ih imali do jučer?

Ili kad je pečat u pitanju, na njegovo ukidanje gotovo se i zaboravilo. Njegovo ukidanje u javnoj administraciji pokrenula je vlada Tihomira Oreškovića kao jedan u nizu svojih reformskih poteza. Ali brzo je sve propalo jer je HDZ izbacio Oreškovića iz Banskih dvora. Tako je i na ukidanju pečata sve zastalo, osim što su pojedine institucije poput banaka ukinule obvezu pečata u pojedinim situacijama. No ima i onih kojima je i danas, 2020. godine, pečat najveća svetinja. To je, recimo, Hrvatska pošta. U poštanskim uredima svašta se prodaje, rekli bismo gotovo od igle do lokomotive, a najmanje se bave unapređenjem poslovanja. U HP-u još i danas dobar dio poslovanja s poduzetnicima temelje na udaranju pečata na poštanske knjige, kao da smo još u dobu Austro-Ugarske, a ne već duboko u 21. stoljeću.

Istini za volju, hrvatsku populaciju treba dodatno informatički opismenjavati. Jer u nas i dalje, na žalost, ima dosta informatički nepismenih ili polupismenih ljudi. I to je jedan od razloga usporene digitalizacije. Jedan dio ljudi radije će ići od šaltera do šaltera i čekati u redovima, umjesto da, recimo, od kuće plati račune preko interneta. Ili se boje, ili ne znaju, ili nemaju računalo. Međutim, ni to ne smije biti nikakav izgovor državi da ne radi na sustavnoj digitalizaciji. To se jednostavno mora. Ljude jednostavno treba natjerati da se opismenjuju i da prihvate nove tehnologije u što većoj mjeri. Konkretno, plaćanje računa od kuće, primjerice, ne košta baš ništa. A plaćanje računa na šalteru košta i provizije i vremena. Zbrojite onda koliko nepotrebno trošite iz mjeseca u mjesec na provizije, koliko izgubite vremena, pa možda shvatite kako zapravo radite protiv sebe. Vrlo jednostavna matematika. A danas, kad gotovo svatko ima pametni telefon i na njemu aplikacije banaka, nitko ne može reći da se ne može.

Znači, pandemija doista utječe na promjenu našeg načina života. Koliko god bilo i negativnih posljedica, posebice na zdravlje ljudi, na psihu zbog ograničenog kretanja, zatim negativnog utjecaja na gospodarstvo, imat će i pozitivne učinke, na koje bismo očito puno dulje čekali. Samo da iz njih nešto naučimo, a ne da se poslije vratimo na staro.