Za: I branitelji su prošli tu torturu. Protiv: Muškarce ne čini samo puzanje po hladnoći

U Hrvatskoj se ponovno povela rasprava o vraćanju ročne vojske, no stručnjaci upozoravaju da se s time ne smije improvizirati i donositi odluke ad hoc     

Renata Rašović: Muškarce ne čini samo puzanje po hladnoći

Osim argumenata poput onih Steve Culeja (HDZ) da je vojni rok nužan “kako bi se mladići sa sjevera i juga prepoznali kao svoji”, te onima o realnoj mogućnosti konflikta sa Srbijom, na što je upozorio pravaš Pero Ćorić, drugih se argumenata u javnom prostoru na tu temu nije moglo čuti. Nema ih, niti ih može biti. Za to nema novca, nema ni potrebe. I dva spomenuta argumenta na klimavim su nogama. Naši mladići sa sjevera i juga okupljati se mogu i na turnirima u malom nogometu. Da pokažu da su braća ne treba im oružje. A plašiti narod Srbijom u okolnostima hrvatskog članstva u NATO-u je, najblaže rečeno, neodgovorno, a bude li ugroze, iskustvo Domovinskog rata pokazalo je da se ratnik, ustreba li, rađa i preko noći. Pritom, Hrvatska nema ni resurse: vojarne su mahom zapuštene ili prenamijenjene. I koji to instruktor u tri mjeseca, osim rukovanju osobnim oružjem, može kvalitetno obučiti vojnika za poslove na raketnim sustavima, tenkovima ili topništvu, sofisticiranijoj opremi koja dolikuje 21. stoljeću? Čvrste, stabilne muškarce, kako bi rekao Ćorić, ne čini samo puzanje po vrućini i hladnoći, korištenje jednog tuša i suhi dnevni obrok. Ima nešto i u kućnom odgoju i u karakteru, pa bi umjesto maltretiranja generacija mladih ljudi, pola milijarde kuna bilo korisnije uložiti u obrazovanje.     

Mario Zorko: I branitelji su prošli tu “torturu” i vojnu maturu

Pripadam generaciji koja je prva u bivšoj državi morala na odsluženje vojnog roka odmah nakon završetka srednje škole. Ispočetka nam je to izgledalo kao dobar povod za tulume ‘na oproštaju od civilstva’, pogotovo što su dečki iz Zagreba dobivali pozive za egzotične destinacije na albanskoj ili rumunjskoj granici, po Makedoniji... I onda šok koji nas je dočekao s prvim šišanjem i zaduživanjem opreme. Preko noći smo prestali biti fini gradski dečki, ‘mamini sinovi’ koje je sve uvijek čekalo skuhano, čisto i ispeglano, za koje se uvijek netko drugi MORAO brinuti. Bačeni smo u ‘muške čopore’ gdje vrijede grublja pravila, gdje se sam MORAŠ brinuti o sebi i paziti da ne iživciraš nekog stalno bijesnog vodnika. I pogotovo se moraš prilagoditi životu s ljudima drukčijih navika i sklonosti. Hoćeš-nećeš, očvrsneš ili se, kako su nam stariji govorili, opametiš i naučiš da te u životu neće uvijek tetošiti. Svi smo to prošli i nitko nije rekao da je to bilo posve izgubljeno vrijeme – neki su naučili voziti kamione, neki kuhati, jedan prijatelj je bio i ‘kerovođa’, dreser pasa... Mojoj generaciji stariji su tupili da je 12 mjeseci ‘ništa’, jer su oni služili po dvije i tri godine. Mlađima zato možemo reći da u dva ili tri mjeseca obuke ništa neće izgubiti, a steći će iskustva itekako primjenjiva u životu. Uostalom, i svi hrvatski branitelji prije ‘91. prošli su tu ‘JNA’ torturu i vojnu maturu.