Za koga će glasovati obmanuti od Plenkovića?

Interpretativna izjava zagrebačke policije vezano za njihovu procjenu od 5000 sudionika prosvjeda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije zapravo je najljepši poklon organizatorima okupljanja.

Iako nismo dobili stvarnu brojku, rezultati glasovanja o Istanbulskoj konvenciji u Hrvatskom saboru, do sljedećih izbora, bit će jedini mjerodavan pokazatelj (ne)uspjeha subotnjeg skupa. Otkrivanjem tajnih metoda policijskih procjena samo smo doznali kako nisu uračunali i hranitelje golubova, zabavljače, zaljubljene ispod sata, kupce koji su se kroz gomilu probijali vraćajući se s tržnice na Dolcu, kao i sve one koji su baš tada i baš na Trgu bana Jelačića kupovali novine... Ali, nisu nam priopćili koliko je izuzetih, osim što možemo zaključiti jako puno jer smisao interpretacije upravo i jest u neizrečenome: “priznajemo, pretjerali smo umanjujući stvarnu brojku prosvjednika”. Razlozi se daju naslutiti. U strahu su velike oči. Smisao prosvjeda bio je pokazati da protivnika Konvencije ima te masovnošću utjecati na zastupnike da ne dignu ruku za ratifikaciju. Stoga je i druga strana napuhavala brojku. Što bi značilo i deset puta veća brojka prosvjednika? Što danas znači onih 25 do 50 tisuća prosvjednika za kurikularnu reformu, s tim da policija nije tada odvojila one koji su prosvjedovali i protiv vlasti, HDZ-a, anarhiste, antifašiste, manjine...

Tako ni skup protiv Istanbulske konvencije nije bio skup isključivo razočaranih birača HDZ-a. Osim toga, za koga će oni glasovati? Za neku respektabilnu stranku desnice. Ili, za Most koji se jednako podijelio oko Konvencije. Možda bi u biračkom centru mogao profitirati autodestruktivni SDP koji guši demokraciju u svojim redovima!? Ili, HNS s teškim političkim hipotekama, ili neka od preostalih 1-2 postotnih stranaka? Ivan Vilibor Sinčić, mladi “buntovnik s razlogom” kojeg su analitičari prikazivali političkim “redikulom”, bez ikakvih ulaganja, medijske i bilo kakve sistemske podrške, postao je jedan od najrespektabilnijih političara, prvi u očima birača SDP-a, za kojim Živi zid zaostaje nikad manje, 6,4 %. Političke okolnosti su takve da Plenkoviću može nauditi jedino neuspjeh operacije Agrokor, a ne niti demonstrativno osipanje članstva, pa ni eventualna biračka apstinencija. Rodna ideologija neće se ni nakon ratifikacije uvući u Hrvatsku, jer na koncu protiv toga je i većina zagovornika Istanbulske konvencije.
Čitali Istanbulsku konvenciju ili ne, tumačili je ovako ili onako, činjenica je da se i njezini zagovornici i njezini protivnici, u nedostatku argumenata služe manipulacijama. Zašto, ako su na ispravnoj strani? Čemu pretjerivanja o cijeni ratifikacije, zašto se širi nesnošljivost prema nevladinim udrugama za zaštitu žena, koje mogu osnovati i lijevi i desni, a koje su mnogim ženama bile jedini oslonac i to na volonterskoj bazi pa i kad je to bilo rizično.

Da, jedna od bitnih promjena koje uvodi Istanbulska konvencija je što bi udruge trebale biti dostatno i stabilnije financirane. I to je način na koji društvo treba pokazati nultu toleranciju nasilja nad ženama. GREVIO nije jedino nadnacionalno tijelo koje nadzire provedbu nekog međunarodnog ugovora i Hrvatska može sa zemljama istomišljenicama izlobirati izbor “svojih” članova u to tijelo. Ne, mi nemamo, a još manje provodimo sve što sadrži Istanbulska konvencija, te se i u zemljama koje su po osviještenosti iznad nas, pokazalo se da je nužan nadnacionalni nadzorni mehanizam. O čemu pričamo ako udio žena u politici, unatoč i zakonskim obvezama, godinama nismo u stanju provesti, te su i mediji i politika ignorirali prepirku Ustavnog suda i DORH-a na temu novčanog kažnjavanja kršitelja zakona. Očito nemamo snage provesti ni vlastite zakone.
Zašto se s druge strane sve vrijeme Andrej Plenković služi političkim argumentima koji samo pothranjuju strahove. Što mu je trebalo prvo nametanje svoje volje pa podcjenjivanje protivnika ratifikacije, te na koncu politički prozirno, a pravno nebulozno zakonsko definiranje sadržaja i ustavnosti Konvencije kao propisa po snazi iznad svih zakona. Uostalom, zašto je za žene tako teško učiniti tu sitnicu i u Konvenciju unijeti odredbu koja bi otklonila strahove, bez obzira jesu li utemeljeni ili nisu, a koji su potencijalna prepreka za njezinu ratifikaciju, te mogući izvor otpora u provedbi. Prozirno je i nekritičko preuveličavanje mehanizma Istanbulske konvencije. Kao da bi ona nešto promijenila u slučaju Tomašević. Unatoč konvencijskim obvezama na prevenciji nasilja svugdje, pa i u zakonodavstvu, sasvim sigurno HDZ ne bi donio lex šerif koji bi omogućio smjenu lokalnih čelnika barem u slučajevima optužbi za nasilje. Opet bi bila važnija politička stabilnost. To je moć tumačenja i sasvim čvrst razlog da se i rodna ideologija ne udomaći u Hrvatskoj.