Za križem s objektivom

Uskrs na Hvaru nešto je posebno, pobožnost koja zrači posebnom obnovom vjere, zajedništva i ideje da se čovjek žrtvuje za sebe i bližnje, da u pokori i dobroti bude blizak svim stvorenjima. O toj posebnosti Uskrsa, prakticiranju procesija s pučkim pobožnostima koje obiluju jedinstvenim napjevima i zajedništvom crkvenih bratovština, svjedočit će svi vjernici. Svjedočit će sve više i oni koji nisu vjernici, ali su se na Veliki četvrtak zatekli, primjerice, u Jelsi ili Starome Gradu na Hvaru i vidjeli lokalne pučke pobožnosti u povodu Uskrsa, koji je u Dalmaciji i na otocima doista najveći katolički blagdan.



Emotivno iskustvo
Fotograf Damil Kalogjera možda je najvjerniji snimatelj pučkih pobožnosti na Hvaru, posebno procesije “Za križem”. Kada smo ga zamolili da nam kao osoba sa strane govori o vjerskoj procesiji, ispriča svoje svjedočenje o tradiciji koja se ovdje održava dulje od petsto godina, pristao je, spomenuvši kako je riječ o rijetko emotivnom, jedinstvenom iskustvu. Damil Kalogjera skupio je impozantnu zbirku fotografija, a izbor najboljih planira objaviti u fotografskoj knjizi. Uz opise njegovih doživljaja, imamo privilegij objaviti i neke od izabranih fotografija. Te zabilježene noćne pokore, zavjete i želje, kad je čovjek u povorci tijekom osam sati hoda pod titravom svjetlošću ferala u društvu bratima s bijelim tunikama najbliži Bogu, zvijezdama i – sebi.
– I prije devedesetih znao sam da na Hvaru postoje vrlo stare pobožnosti, da se prakticiraju procesije, ali nije me nikada put nanio tamo – kaže Kalogjera. Kada sam 1990. godine vidio što se sve ondje događa, koliko je to fantastičan i socijalno izniman i inteligentan događaj, odradio sam prvo snimanje za magazin“Start”. A onda sam došao i dogodine. U ovih 17 godina bio sam barem deset, jedanaest godina na Hvaru. Prvo sam snimao u Jelsi. Malo-pomalo ulazio sam u njihov svijet te odlučio da ću snimiti sve procesije otoka Hvara. Ipak, najpoznatija je procesija “Za križem” koja se u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak održava u Jelsi i okolnih pet mjesta, Pitvama, Svirču, Vrisniku, Vrbanju i Vrboskoj, a u kojoj križonoša u pratnji muškaraca iz svoje bratovštine od 22 sata do jutra obilazi navedena mjesta krećući se u smjeru kazaljke na satu. Ujutro u velikoj završnici glasnim pjevanjem procesija završava put u svojoj župnoj crkvi, odakle je i krenula.



Pasionske pobožnosti
No, na otoku Hvaru gotovo svako mjesto ima svoju pasionsku pobožnost. Stari Grad ima svoju procesiju na Veliki petak i križ se nosi po Starom Gradu. Sveta Nedjelja nosi svoj križ, a Doljani nose svoj iz Dola u Stari Grad i nazad, a u gradu Hvaru križ nose crni i bijeli fratri. Svoje križeve nose i Poljica, Zastražišće, Gdinj, Bogomolje i Sućuraj.
– Najimpozantnija je jelšanska procesija, a kad kažem jelšanska, uvijek mislim na svih pet mjesta u prstenu oko Jelse. Shvatio sam da ne mogu snimiti sve procesije jer traju istodobno. Zato je to moj dugoročan projekt. Već točno znam kad kreće koja procesija i koliko se zadržava pjevajući u pojedinim crkvama. Podsjećam, procesije se ne smiju nigdje susresti te noći, bio bi to loš znak. Zato me neki poznati pitaju, snimam li ja to uistinu, jer nisu još vidjeli te moje fotografije. Navikli su brzo vidjeti rezultate snimanja, kad se nešto snimi, brzo se i pokaže. Ja zapravo želim napraviti fotografsku knjigu. Samo u Galeriji Lang u Samoboru pokazao sam prije dvije godine tridesetak fotografija – kaže Damil Kalogjera.
A tko su u svakodnevnom životu križonoše? Fotograf kaže da je mnoge od ljudi koji sudjeluju u procesiji “Za križem” upoznao tijekom ljeta. – Tada su drukčiji, svatko se bavi nekim svojim poslom, radi u polju, turističkom uredu, muzeju..., jer su im ta dva ljetna mjeseca najvažnija za životnu ekonomiju. Za Uskrs su to pak drugi ljudi. Tada su najtopliji, najbliži jedni drugima – tumači Kalogjera.



Druga dimenzija
A impresije? Što pamti i nosi sa sobom gost koji procesiju promatra sa strane? U čemu je tajna?
– Najviše me impresioniraju lica križonoša. Gledao sam kako nose križ i bosi ili u čarapama, po kiši, vjetru... Kad vidiš čovjeka koji nosi križ, postane ti jasnije mnogo toga što se događa oko križa. To posvećenje vjeri jedinstveno je. Ne susreće se često. Mogu povući paralelu s koncertom, s vrlo jakim solistom koji se uživio u glazbu, sa zanosom u kojem lice i cijelo biće poprime neku drugu dimenziju jer se čovjek uživi u svoj svijet. Magično je nošenje križa, pjevanje koje se čuje u mraku, kad se glas odbija od kamena. Ponekad sam znao i zaboraviti da imam fotoaparat. Stao bih uz cestu i čekao da mi se približe. A kada bi mi prišli, često ih nisam mogao ometati bljeskalicom. Mnogi turisti ih slikaju bljeskalicama, ali meni to nije pravi okus događaja.
Posebno je snažno i dojmljivo biti u Jelsi na završetku procesije, u rano jutro Velikoga petka, kad križonoša trči posljednjih pedesetak metara i predaje križ župniku. Tada svi plaču. Plače župnik, ali i svi ljudi koji dočekuju procesiju. Trenuci su to prepuni emocija. To je muka Isusova. Križonoše su nakon osam sati pješačenja s križem teškim i osamnaest kilograma na izmaku snaga. Međutim, mnogi ne dopuštaju da im tko pomogne nositi križ. Žele odraditi svoju muku, baš poput Krista. A na njihovim licima vidi se ta veza odluke i vjere. Ono što me fascinira svaki put u toj masovnoj ranojutarnjoj sceni jest iznimna socijalizacija članova bratovštine koji sudjeluju u procesiji.



I čast i želja
Na Uskrsni ponedjeljak križonoše rade pir od križa. Tada su u dvorani gdje se poslužuje jelo samo muškarci, a žene se zabavljaju pripremajući hranu muževima i, zapravo, sve drže pod kontrolom. Ima tu i natjecateljskih crta. Kada sam prvi put bio u Jelsi, na objedu je bilo 120 ljudi. Uz obilje ribe, poslužuje se i pečena janjetina, tako da se na Uskrsni ponedjeljak u svim pekarnicama peku janjci.
– Znam da postoje liste za križonoše, upisuju se budući nositelji križa i desetak, dvadesetak godina unaprijed. Čeka se na red. Isprepliću se tu osjećaji dužnosti i časti, iskrene želje. A pogleda li se u povijest, nošenje križa zapravo je mučeništvo. To je okajanje grijeha. Molitva kroz patnju nošenja teška križa ne samo za sebe već za cijelu obitelj, rod, najbliže... Često muškarci koji nose križ i nemaju posebnih grijeha, ali biti križonoša pitanje je časti. To se kod nas jako razlikuje, primjerice, od Sicilije, gdje oni koji nose križ stave kukuljicu na glavu da im se ne vidi lice. I pjevanje je poseban doživljaj, veličanstveno je kada se udruži četrdesetak zvonkih glasova. Posebno u Starome Gradu, kada pri svjetlosti svijeća mnoštvo ulazi u najstariju crkvicu, spušta se stubama, a cijelo vrijeme pjevaju.
A prekrasna je slika i kada se križonoše koji nose križ iz Zastražišća ili iz Poljica spuste do obale i dotaknu križem more. Tako more,
čovjek i križ postanu jedno.

Ovo je noć velike pobožnosti i iskrenog vjerovanja da nakon muke i patnje dolazi dobro, žrtvovanja za sebe i svoje bližnje, aktivnoga sudjelovanja u obnavljanju tradicije koja na Hvaru traje više od 500 godina. Uz pjevanje Gospina plača, pučkog religioznog epa, nastalog u 15. stoljeću, te drugih starih pokorničkih pjesama koje kantaduri izgovaraju na otočnom narječju koje gotovo danas i ne razumiju, procesije se zaustavljaju u crkvi svake župe kroz koju prolaze. Oko šest sati ujutro procesije stižu svaka pred svoju župnu crkvu iz koje su pošle, a dočekuju ih župnik i vjernici koji nisu sudjelovali u pobožnosti.