Za kvalitetan oporavak zemlje vlast bi trebala stvarati saveznike, a ne neprijatelje

Ako netko još uvijek vjeruje da je državom lakše upravljati u teškim i dramatičnim okolnostima, trebalo bi ga 24 sata staviti u kožu Andreja Plenkovića da se uvjeri kako nije dovoljno mobilizirati vojsku i upregnuti državne institucije da se život poslije dva razorna potresa i s razarajućom pandemijom preko noći vrati u normalu. Hrvatskoj su problemi došli do grla: država je na rubu izdržljivosti, zemlja na rubu snaga, narod na rubu živaca. Kako dalje?

Nema čarobne formule, ni čudotvorne vlasti; kriza iziskuje posebnu koncentraciju institucija i dodatnu energiju ljudi. Pogleda li se bolje, sve se političke kazaljke ne okreću u jednom smjeru: ne vidi se ni po jednom kalendaru kad će Hrvatska izaći iz teškoća koje bi i puno razvijenije zemlje jedva izdržale na nogama. Realno je očekivati da će se ova Vlada do kraja svoga mandata boriti sa silama koje nije mogla predvidjeti, a koje joj, objektivno, vežu i ruke i noge da sve teže nosi toliki teret. Treba podršku i suradnju; imat će je koliko je traži i zasluži.

Kad jedna država hrvatskog formata, financijski ograničena, ako ne i siromašna, izgubi u godinu dana jedan godišnji proračun na neplanirane i nepredviđene događaje, onda je to udar na njenu stabilnost: gospodarsku najprije, a onda i socijalnu i psihološku, pa i političku, ne reagira li pravodobno i promišljeno. Svaka se pogreška vidi i svaki se propust višestruko plaća. Teške prilike diktiraju i atmosferu u društvu, i pozitivnu, u vidu velike solidarnosti, i negativnu, u obliku sve vidljivijeg nestrpljenja. Blizu smo granične točke kad će zemljom biti sve teže upravljati, kad će kriza i vlast početi završnu utrku tko će koga pobijediti. Ako se nesreće stanu politizirati i ako politički akteri ne uspiju zadržati jedinstvo naroda, ili ako ga uspiju podijeliti, za sve može biti još teže. Svi bi zato trebali znati da u velikim borbama i pobjednici mogu izgubiti: Churchill je spasio Ujedinjeno Kraljevstvo, a Britanci su mu prvom prilikom okrenuli leđa; Francusku bi Roosevelt podijelio na interesne zone da nije bilo De Gaullea, a ni njemu nacija nije bila zahvalna. Bilo je to u nekim drugim vremenima; druge se borbe vode danas i ovdje, ne toliko za spašavanje naroda i država, tako ugroženi (još) nismo, koliko za spas i golu egzistenciju ljudi.

Vlada je sve nervoznija pod pritiskom nedaća koje sama nije stvorila, ali je po zapovjednom položaju na prvoj crti odgovornosti za obranu od nevidljivih prirodnih sila; nekoliko nesreća zbilo su u kratkoj jedinici vremena da svaka izgleda težom. U ovakvim prilikama vlast ne može ostati u pozadini, njoj je mjesto na fronti, u prvome planu: sama ne može pobijediti, da je i (naj)bolja, ne bi mogla udovoljiti svim potrebama. Nitko nesreće ne podmeće, da bi se riješio dobre vlasti koju drukčije ne može otjerati, ni da naškodi svojoj državi. Teorije zavjere, u ovom ili onom obliku, gore su od same nesreće na koju se „teoretičari“ pozivaju; tako dodatno zbunjuju zbunjene građane koji se ponašaju kao i svi drugi ljudi u ovakvim ili sličnim (ne)prilikama: traže neki oslonac, nadu, izlaz.

Ali, ne iracionalni, nego stvarni, konkretni, kao što su krov nad glavom, topli obrok za stolom i lijepa riječ u blizini. Volonteri su u toj ulozi bili bliže unesrećenim ljudima, uvjerljiviji od službenih osoba; nisu oni konkurentni službama države pa ih ne bi trebalo ni stigmatizirati ni lišavati njihove plemenite volje da pomažu ljudima u nevolji. Strah da će volonteri istjerati državu i preuzeti vlast u zemlji može se zasnivati na nekim drugim strahovima; vlast bi istjerala samu sebe kad bi ostala sama na mjestima nesreće. U ovakvim prilikama pomoć treba organizirati; to je nezamjenjiva funkcija države. Ali u pružanju pomoći svi su dobrodošli, osim špekulanata koje bi prepoznala i svaka baka s Banovine. Svaka je vlada u ovakvim prilikama pod povećalom, izložena kritici, osobito od onih koji traže dlaku u jajetu; to je uobičajeni dio ovakve drame na koju se vlasti moraju priviknuti: neće im nikad svi pljeskati. A nije dovoljno da se same hvale ako ih ne hvale drugi. Nisu vlasti same na pozornici, one su usred jedne šire drame koju trebaju dijeliti s drugima, ne svodeći ih na statiste. Ako Mate Janković hoće kuhati Petrinjcima, da se i tako osjete poštovanima u svojoj nesreći, trebalo bi njega, i sve druge majstore poput njega, posebno čuvati da u srušeni grad donose nešto od buduće radosti života. Ako postoje granične šifre, ne moraju sve biti u rukama vlasti. Nešto se u ovakvim situacijama može pitati i konkurenciju: i nju bi bilo bolje uključiti u nacionalni projekt, nego ostavljati po rubovima, da traži dlaku u jajetu, a pronađe cijelo deblo u skrivenoj biografiji kod ličnosti iz prvoga reda, i sadašnje i nekadašnje obnove. Struku je posebno važno uključiti, ne samo u popisu štete nego i kod donošenja strateškog projekta; ni civilno se društvo ne bi smjelo zaboravljati, njime se podiže razina opreza i nadzora. Ima, dakle, dosta potencijalnih saveznika za kvalitetnu pripremu obnove.

Vlast bi rasipala energiju kad u nacionalni projekt, iz izbornih ili drugih razloga, ne bi uključivala i oporbu; okolnosti bi opravdale suradnju. A oporba bi više dobila da manje politizira, da ne zateže konop i kad treba i kad ne treba, i da na izbore počne misliti kad dođe vrijeme kampanje. Poslije svih potresa, valja prvo raščistiti podlogu, i to u svakom pogledu koji može biti važan za buduću gradnju. HDZ će sebi olakšati budućnost ako se na vrijeme oslobodi ljudi koji vlastitom biografijom ne mogu jamčiti da su u stanju voditi još jednu obnovu. Čist teren pretpostavlja i čiste ljude: gdje se vrti velik novac, mjesta ne bi smjelo biti ni za koga tko nije cijepljen od malverzacija.

Ne može se Andreja Plenkovića osuđivati što nije brže pomeo sve što su potresi ostavili iza sebe. Pitanje je koliko bi uspješniji bili njegovi kritičari da su na njegovu mjestu; nije državu lako pokrenuti, zna li se da nije okupila najbolje kadrove i da nije uvijek na „ti“ sa strukom, da prije svake odluke ima barem tri dobra prijedloga. Naše su službe stvorene da ugađaju vlastodršcima; one to još rade po starom balkanskom običaju, da pola daju Šarcu, a pola same popiju. Klijentelizam poprima zastrašujuće razmjere po tome koliko se drsko izražava; ne boji se ni Boga ni vraga! Po hitnom bi postupku Dragu Hedla trebalo postaviti za šefa nekog paralelnog USKOK-a; više on otkrije prijestupnika među političarima „s terena“ nego USKOK. Njegove „predmete“ sud obično osuđuje, zato što počivaju na čvrstim dokazima.

Za autoritet predsjednika Vlade i vladajuće stranke neugodna je još jedna afera iz „Zlatne doline“, a pogotovo je za njegovu akciju štetna negativna atmosfera oko sisačkoga župana u kojoj se on sve više utapa što više pokušava isplivati iz mutnih voda. Ne čini se, prema podacima koji kruže u javnosti, da su „radari“ u kvaru; prije je nešto drugo pokvareno. Parafrazirajući Krležu, previše ljudi „lebdi iznad gravitacije zakona“.

Od koga su se Hrvati sve branili, i to postaje tema koja se sasvim nepotrebno vadi ispod ruševina, kao da su nekadašnji osvajači opet pred vratima. Tko je sve tlačio Hrvate nije nepoznato; tlačili su ih i Turci i Srbi, iako bi bolje bilo reći tursko carstvo i velikosrpska politika, da se ne stigmatiziraju narodi; tlačili su ih i komunisti u periodu jednostranačke diktature, ali bi, da se ne povrijedi pravda u ovom osjetljivom vremenu, dobro bilo dodati još jedan sistem, zapravo hrvatsku aberaciju, koji je ostavio tragove „sramotne ljage“ na hrvatskome narodu. Nešto su i Hrvati napravili Srbima, najgore baš u okolici Siska. Velikosrpska je politika ostavila kosture po hrvatskim ormarima: mogu li Srbi biti krivi i za ono što Hrvatskoj čine loši Hrvati? Naći će se, tko ih traži, još tlačitelja, ako je uopće vrijeme da se otvara loša povijest kad je pred očima toliko dirljivih primjera ljudske solidarnosti koja ne pita ni za nacionalnost ni za vjeru. Ljepši su primjer dali kardinal Bozanić i episkop Perić kad su zajednički obišli nastradalu katoličku katedralu i oštećenu pravoslavnu crkvu u Zagrebu. Veslali su u istoj lađi, o kojoj govori papa Franjo.

Hrvatske muke s prirodnim nepogodama padaju u loše političko vrijeme, pred lokalne izbore, kad stranke mjere prolazna vremena. Iako se neće računati u konačnome rezultatu, oni su svima važni jer će izraziti tendenciju u hrvatskoj politici u vremenu krize. Tad će se, uz sve ostalo, bolje vidjeti zna li opozicija kapitalizirati nevolje svojih rivala i ponuditi svoj projekt, i hoće li HDZ-u početi stizati fakture s potresenih područja. Vlast je oslabljena, to je vidljivo i po njenom govoru tijela, i retorici u kojoj ima suviše osjetljivosti. Svima je jasno da je zemlja – s tolikim opterećenjima na gospodarstvu i na stanovništvu – u gladnim godinama; vlasti moraju voziti na redovnom kolosijeku, da moderniziraju državu, a primarno se, možda do kraja mandata, koncentrirati na izvanredne linije, da očuvaju ljude i njihov život. Radi se o svojevrsnoj utrci: hoće li Vlada postaviti dobre temelje za rješavanje posljedica krize ili će kriza poklopiti i pomesti Vladu?

Tko hoće objektivno gledati, ako u politici ima objektivnosti, taj će ustanoviti da je Vlada profesionalno reagirala na pandemiju, i zdravstvenim i gospodarskim mjerama; zakasnila je samo na početku drugog vala, a pogriješila što nije od početka uključila šire političke aktere da dobije na energiji i da ne gubi na legitimitetu. Na zagrebački potres nije stigla na vrijeme, i još kasni; ako je trebalo pola godina da donese zakon i još pola godina da ustroji Fond za obnovu, koliko će trebati za obnovu grada? Na Banovinu je poslala jake ministarske snage, što upućuje na svojevrsnu sistemsku grešku, ne samo ove Vlade: država se svodi na vlast, vlast na stranku, a stranka na državu! U takvom krugu, teško je računati kvadraturu i u redovnim prilikama. Zato je u jednoj izrazito emotivnoj atmosferi dolazilo do kratkih spojeva između profesionalaca i volontera; svi bi tamo trebali imati mjesto, svatko u svojoj ulozi. Od viška dobrih ljudi glava nikad ne boli! Neće narod ni srušiti, ni isključiti državu; narod će joj pomoći, koliko je to država spremna prihvatiti.

Neka nitko ne misli da je Andrej Plenković, ili netko na njegovu mjestu, mogao natkriliti cijelo područje, da bude krov za sve ljude. Dok raščišćava ruševine, Vladu destabiliziraju naknadni potresi, s nekim njenim osobama iz Požege i Siska u samom epicentru. Opoziciju je teško odvratiti od toga da ne traži bodove u svakoj utakmici, a HDZ uvjeriti da se mora osloboditi ljudi s kojima ne može ići u novu obnovu. A sve zajedno privesti k svijesti da pravna i demokratska država počiva na jednakosti građana pred zakonom. Kako će vladajuća većina pravdati što je svoje ministre i zastupnike cijepila preko reda dok toliko građana, starih i bolesnih, čeka na cjepivo? Ministar zdravstva Beroš hvali se „odličnim odazivom“: ima, znači, interesa, a nema cjepiva; ne treba probijati led, nego stajati u redu. Kako će SDP-ova opozicija dokazivati da je otporna na korupciju kad se dade potkupiti jednom dozom cjepiva? Jednakost pred zakonom brani se na malim stvarima; cijepljenje se ne ubraja u male stvari, to je pitanje života i smrti. Ima li većeg privilegija? U Austriji istražuju jednoga gradonačelnika i nekoliko časnih sestara zato što su se cijepili prekoredno. A u nas bi cijepljenje moglo postati pitanje prestiža pa se oni koji krše moral još i hvale! Kad vide vrance s Markova trga kako se cijepe, i kreketuše iz hrvatske provincije zavrću rukave da se i one cijepe. Ima li kraja privilegijima? Ta će endemska bolest očito preživjeti i tekuću pandemiju!

Serija nesreća suočava Hrvatsku s njom samom. U raščišćavanju svih ruševina, i fizičkih i političkih, može pronalaziti snagu da izađe čišća i čvršća, da bude kompaktnija i otvorenija, da postane jača i pravednija. A može se vratiti na stanje koje blokira njenu kreativnost i koči energiju ako izvlači pitanja koja ni dosad nije uspjela riješiti sukobima i konfrontacijama.