Ivica Potravi (44) iz Đelekovca pokraj Koprivnice od svoje 17. godine boluje od karcinoma testisa, a posljednjih godinu dana je nepokretan zbog metastaza koje su se proširile na kralješke.
Težak život
– Svaki je dan sve gori. Bolovi u kralježnici, trbuhu, nogama su nepodnošljivi. Otpadaju mi i zubi, a s nekadašnjih 120 sam pao na 60 kilograma – kaže Ivica, koji je iako svakodnevno pod morfijem i više nego svjestan svoje tragične situacije.
Nakon što je 1984. godine operirao limfne čvorove u trbuhu te mu je odstranjen jedan testis, situacija je krenula nabolje sve do 2005. godine kad se stanje opet pogoršalo.
Na trbuhu ima metastaze veličine lopte koje su se proširile i na kralježnicu.
Njegova supruga Božica (44) danonoćno brine o njemu, hrani ga, kupa, okreće, pokriva.
– Uz njega sam stalno. Kad je njemu teško – i meni je, no situacija je najgora za naše četvero djece koja pate iako to ne pokazuju, a i dalje su dobri učenici – priča Božica.
Blizanci Rudolf i Slavko (16) te Marija (15) idu u srednju školu, dok je Tomislav (22) zaposlen.
– Najgore mi je što sam još mlad i najveća mi je želja da djecu odškolujem do kraja.
Kad sam mogao raditi, to je bilo na crno, a sada primam socijalnu pomoć, od koje je teško živjeti – priča Ivica.
Više od pola života je proveo po bolnicama, a prošao je više od 20 kemoterapija te šest zračenja.
– Teško spajamo kraj s krajem, a meni mi dobro došli lijekovi iz inozemstva, poput dijetne tekuće hrane koje su ne mogu priuštiti. Počeo sam prodavati imovinu. Prodao sam auto i traktor i više nemam što prodati osim televizora – jada se on.
Nada
Zadnji je put na kemoterapiji i zračenju bio oko Božića, no više mu ne pomažu pa je počeo uzimati terapiju kapsulama.
– Teško sam podnosio kemoterapiju, a i sada mi nije ništa lakše. Imam mučnine, ne mogu spavati, jesti, hvata me nervoza, a na leđima su mi se pojavile rane od ležanja jer se ne mogu ni okrenuti – priča Ivica o svojim mukama, no ipak s nadom da će ozdraviti.
Znam da će dobri ljudi u ovoj situaciji pokazati svoju humanost, i ja ću svojim skromnim prilogom se pridružiti takvoj humanosti, ali želio bi još nešto reći, pošto sam generacija koja se jako dobro sjeća vremena kad su lijekovi, bolničko liječenje, i sve terapije bili besplatni za svakoga, a sada koliko novaca toliko zdravlja, bolje reći života, jadno i žalosno.