Norijada je da se nori. Razuzdana maturantska res-publika koja na nekoliko sati kulminira u anarhiju tijekom koje ne važe uobičajene zabrane, tijekom kojeg oni koji su u glavama još uvijek djeca luduju kao da nema sutra, s jedne strane oduševljenje što su zapravo skoro pa već odrasli, barem u očima licemjernog zakona i društva, a s druge strane neprikriveni užas što će takvi – nominalno odrasli – morati ostati do kraja svojeg građanskog života.
Jedno je barem dobro u norijadi – svaka ludost počinjena tog dana prašta se i zaboravlja... ili barem gotovo svaka. Jer neke greške nikad se ne opraštaju. Na naslovnice svih medija norijade ljeta gospodnjega 2022. nemilosrdno je tako razapeta jedna razrednica iz Slavonskog Broda, s učenicima razreda koji joj je povjeren na upravljanje. Nema toga koji nije objavio fotografiju učenika u maskirnim hlačama i beretkama, s rukama podignutim na rimski pozdrav. Doduše, samo neki od učenika zanatske škole doista su odmjerili već visoko izrasle virtualne redove kukuruza, dok su drugi podigli tri prsta, neki raširili dlanove kao na pozdrav vanzemaljcima na zlatnoj ploči Pioneera-10, neki obje ruke kao da pozivaju na besplatno grljenje sljedeća 24 sata.
Naravno, profesorica sa svojim nemuštim objašnjenjima nije imala šanse zavarati domaće lovce. Kao što Bob Dylan jednom prekomudro reče: crnci mogu nanjušiti rasiste, baš kao Židovi naciste, a Srbi Hrvate! A Hrvati, točnije hrvati, oni s pravim revolucionarnim predigreom, nepogrešivo prepoznaju domaće ljubitelje domoljubne opere, koji u HNK nikad nisu bili. Čuvari tekovina revolucije imaju nos isljednika, neki i krvosljednika, ne možeš se sakriti. Nema šanse. Nema tu mojspaszame. Za norijadu oni su uvijek budni i spremni.
Jasno je, profesorica hrvatskog pravi se blesava, umjesto da prizna da je pogriješila. Da je mojeg sina uvukla u takav cirkus poslao bih je u neku stvar. Jer njen posao je djecu poslati na Lidrano, a ne lansirati u geostacionarnu orbitu iznad vascelog regiona, koji će u njih upirati prstom. Naravno, hoćemo li ili nećemo ja i moja supruga odgajati svoje dijete na takav način to je samo naša stvar, a to pravo sebi ne može prisvojiti nijedna učiteljica, škola, ni država.
Uzurpirala je pravo koje joj ne pripada, tu nema spora. I to u vrijeme kad škole traže potpise roditelja za mnogo beznačajnije stvari. No, što s time ima državno odvjetništvo, koje promptno najavljuje izvide? Ostavite ljude već jednom na miru, zar nije bilo dosta 45 godina progona! To što je ona napravila nije nikakav zločin, to je prijestup kojim se treba pozabaviti ravnatelj škole, koji razigranoj predavačici mora objasniti pravila igre, što se smije, a što ne smije, što je božje, što je carevo, što roditeljevo, a što djetetovo.
Ona je morala biti svjesna da, iako su neki mediji milosrdno, ili suočeni sa slovom zakona, zamaglili likove djece, nema nikakve dvojbe da će svakom od tih maloljetnika za 10, 20, ili 30 godina iz kartoteke, iz škafetina s njihovim imenima izvući baš te fotografije. Eto, jesmo li vam rekli, reći će! Znamo mi takve! Fotos ne ume da laže!
Da je moj sin pristao sudjelovati u tom norenju, pitao bih ga gdje mu je bila pamet, no, u obrani svojeg djeteta ostao bih da zadnje kapi znoja. Jer ova besmislica sasvim sigurno nije najgore što smo vidjeli na ovoj norijadi.
Najgori su lažni domoljubi. No, od onih koji ovakvim norenjem pokušavaju dokazati svoju domoljubnost ipak su mnogo gori oni koji domoljublje na svakom koraku ismijavaju, kao nešto po definiciji primitivno. Poput onih koji se izruguju novom starom Danu državnosti, kao proslavi dolaska jedne stranke na vlast, iako je to zapravo proslava odlaska s vlasti druge stranke koja nas je 45 godina držala za vrat.
Pokušavaju nas stalno uvjeriti da je sve to nevažna slučajnost, greška u horoskopu, da smo se mogli roditi bilo gdje drugdje, uvježbavaju nas da budemo mrzovoljni, turobni, mali, sitni, zlobni, sebični, uplašeni, dokazuju nam da se tu nema bogznašto što vrijednoga ni obilježavati. Jer da to ni nije ono za što smo se borili. Ali ako nije, to je samo zato što su nas uspjeli uvjeriti u tu priču.
Možda stvarno ne znamo slaviti, nesvjesni što imamo, vječno ljutiti što nam nisu podijeljene neke druge karte, ali nek nam je sretna, takva kakva jest, s nama takvima kakvi smo, naša crno-bijela zemlja iz bojanke, u koju gledamo uporno zbunjeni, i dalje ne znajući zapravo što bi s njom. Ako ovo nije obećana zemlja, onda ne znam koja jest. Zapušteni rajski vrt. Molim jedan mali smiješak, samo za Nju.
Pogledajte tko je ove godine dobio nagradu grada zagreba i jasno vam je tko vodi grad a bome i drzavu. Ljudi koji neovisnu i slobodnu Hrvatsku ne mogu smisliti,kao sto ne mogu prezaliti propast bivse drzave. Puna usta antifasizma a sad su veliki proklametori demokracije iako s demokracijom nikad nisu bili na Ti.