Za Oluju smo bili spremni u jesen 1994. Čekalo se zeleno svjetlo.

U jesen 1994. hrvatski državni i vojni vrh procjenjuje da je Hrvatska vojska dosegla potrebnu operativnu sposobnost za oslobađanje okupiranih dijelova zemlje. Signali iz međunarodne zajednice nisu bili dobri. Hrvatska nije mogla dobiti zeleno svjetlo. Jedino zapovjednik na jugu, general Ante Gotovina dobiva dopuštenje da s vojskom krene duž Livanjskog polja i u osvajanje dominantnih kota na Dinari. U tim akcijama spretno se povezao sa snagama HVO-a i Armije BiH.

Hrvatska je sudjelovala u različitim pregovorima s pobunjenim Srbima. Tako je u prosincu 1994. otvorena autocesta Zagreb – granica Srbije, no incidenti su bili brojni, a najveći se zbio 28. travnja kada je na obje strane poginulo nekoliko ljudi. Hrvati reagiraju brzo i 1. svibnja počinje operacija Bljesak, a za njezine ograničene ciljeve nema blokade međunarodnih čimbenika. Operacija je pokazala da je HV potpuno spreman i da je znatno jači od snaga Mile Martića.

Britanski klin zakasnio

Potom je počela priprema Oluje. Međunarodna je zajednica podijeljena: SAD ima razumijevanja za akciju, no Europljani ne žele ratnu opciju. U lipnju 1995., kad su Mladićeve snage u BiH već utjerivale strah Nizozemcima u Srebrenici, britanski brigadir Pringle pokušava poduzeti nelogičan korak. Umjesto da pohrli pomoći uenovcima u istočnoj BiH, Pringle nastoji prebaciti elitne britansko-francuske komandose na Dinaru!? Brzo je procijenjeno da se žele “ukliniti” između hrvatskih snaga i spriječiti Gotovinu da s Dinare krene na Knin. Kasno.

Sredinom srpnja događa se katastrofa u Srebrenici, a u povjerljivom izvješću našeg diplomata Nevena Madeya iz Ženeve, 19. srpnja, stižu nevjerojatne informacije o tome što se zbiva na ministarskom vijeću EU. Carl Bildt izjavio je kako “odgovornost za pad Srebrenice vidi u ofenzivnim akcijama Armije BiH i HVO-a, a bosanski Srbi istinski se zalažu za prekid neprijateljstava”. Državni vrh RH odmah je uvidio da će Europljani biti protiv akcije poput Oluje te da guraju Srbe u nove pregovore. Oni su se i odvijali u Ženevi. Razgovaralo se o planu Z-4, koji je Srbima u Hrvatskoj predviđao opsežna autonomna prava. Riječ je o cementiranju autonomije, sve do prava na svoju valutu. Martić, u svojoj iracionalnosti, međutim uporno odbija plan o mirnom “sjedinjenju”.

Mladić će pobiti sve u Bihaću

SAD-u je, međutim, bilo stalo do uspostave ravnoteže prema Miloševiću. Iz Šepurina su redovito uzlijetale američke bespilotne letjelice GNAT-750 i snimale srpske položaje u RH i BiH, a podaci su se razmjenjivali s hrvatskim obavještajcima. Amerikanci su bili zabrinuti zbog ofenzive srpskih snaga na bihaćku enklavu, znatno veću od one u Srebrenici. Obavještajne procjene pokazivale su da bi Mladić, osvoji li Bihać, mogao pobiti i do 40.000 ljudi. Stoga su pozvali hrvatske generale u Pentagon na razgovor o opcijama za spas Bihaća. Hrvati su to već bili razmotrili. Prva je opcija bila da se izvede samo napadna akcija koja će osigurati koridor do Bihaća. No Gotovina je objasnio kako naše snage ne mogu još jednu zimu dočekati na vrhuncima Dinare. “Moramo ići naprijed, tražim odobrenje, a to je spuštanje prema naprijed u pravcu Grahova od planine Šator u pravcu Glamoča i uvezivanje od planine Šator u pravcu Kupresa”, tražio je. General Anton Tus bio je za čekanje, da se rat u BiH istutnji, a da onda Hrvatska krene u oslobodilačke akcije.

No general Petar Stipetić složio se da treba brzo djelovati. “Ako bi 5. korpus Armije BiH bio uništen, mi bismo se našli u daleko težoj situaciji i naši vitalni pravci, posebno preko Karlovca, Maslenice i ostali, bili bi dovedeni u pitanje i na tom prostoru umjesto ofenzivnih djelovanja mi bismo morali prijeći u čvrstu obranu”, bio je izravan Stipetić. Svima je bilo jasno da je rat na prekretnici. Politički, dvije prekodrinske srpske države, RS i RSK, objavile su ujedinjenje, a Beograd u Knin šalje novog zapovjednika vojske – generala Milu Mrkšića. Milošević mu kaže: “Tuđman neće napasti do jeseni pa preustroji vojsku RSK.” Mrkšić će puno godina poslije, na suđenju u Haagu, priznati kako je očekivao da će glavni napad Hrvati izvesti pravcem Ogulin – Slunj – Šturlić – Bihać. I pogodio je, no 2. kolovoza, dva dana uoči Oluje, GS HV-a odlučuje da glavni pravac prodora bude na Knin.

Mrkšić doznaje i taj podatak, no ne vjeruje te svojim zapovjednicima šalje naredbu: “Integritetu RSK prijeti se s masiva Dinare, no ustaše će odatle izvesti samo demonstrativne napade kako bi prikrili glavne pravce napada.” Bihać je pred padom, Oluja ne može čekati jesen. Operacija je pokrenuta, a, sada se vidi, pokrenuta je odmah i “kontra”. Već prvog dana uenovci šalju lažna izvješća iz Knina u središnjicu. Tvrde da su Hrvati granatama u Kninu već pobili oko 20.000 srpskih civila. A Carl Bildt poručuje: “Knin je izložen prekomjernom i neselektivnom granatiranju i predsjednika Tuđmana trebalo bi izvesti pred Haaški sud.” Posljedice tih poteza traju i sada, 17 godina poslije.