Simbolika božićnog blagdana ove godine u Hrvatskoj može se tražiti u iskonskoj poruci Božića. Duboka moralna, gospodarska i politička kriza ogolila je komercijalni kič. Kriza je ispraznila trgovačke centre, te suvremene Baalove hramove, čije su se sljedbe hranile onom vrstom duhovnosti koja se poput pljeve rasula niz vjetar kad su joj presahnuli novčanici.
No money no funny! Nikome ne treba čovjek koji nije dobio plaću, kojemu su na naplatu dospjele opomene kredita i ovrha kuca na vrata, a sljedeći mu se posao niotkud ne smiješi. Takav hrvatski čovjek nije izmišljen, nego je stvaran. Eno ga, na primjer, u splitskoj željezari. To mu je i kuća i posao i crkva.
Upravo tako – crkva! Bit će ondje za polnoćku, s Badnjaka na Božić, znajući da nije ni u katedrali ni u Banskim dvorima, nego u okrutnoj stvarnosti koja mu je priuštila da se i za Božić osjeća jadno, poniženo i odbačeno.
Međutim, upravo o tom osjećaju pišu evanđelja, koji je u ondašnjoj tami noći zajamčio preokret cijeloj civilizaciji. Božić, prije više od dva tisućljeća, dogodio se na margini društva, u štali ili špilji svejedno, za njega čak ni u svratištu nije bilo mjesta, nego je ostavljen da se porodi na ulici. Da je željezara bila blizu, možda bi u njoj skončao!
Tko bi takav Božić htio u svojoj kući? Ona šopingholičarska horda? Elita iz Banskih dvora ili s Kaptola? Bivši premijer Sanader ili predsjednik Mesić? Dikan, Dolores ili Vlatka? Simonica, možda?
Ma, budimo ozbiljni – nitko ga ne bi htio ispod svoga krova. Baš kao što nitko ne želi ni današnji hrvatski Božić osiromašena puka, kojega su izludjele nesposobne političke elite i opljačkale menadžerske bande, a mediji pregazili šupljoglavošću svojih silikonskih heroina. Ipak, iza fraze da je Božić “blagdan nade” krije se iskonska poruka da tako jest. Pune crkve u prosinačkoj noći toj će nadi biti najčvršća potkrepa.
Darko, skidam kapu za ove rijeci. Eh, samo kad bi ljudi shvatili.