Polarizacija u hrvatskom društvu mogla bi biti zabrinjavajuća da postoji objektivna opasnost od građanskog rata, ali kako za to treba postojati i građanstvo... Ne, opasnosti od takvog rata nema budući da je ovdje riječ više o unutarplemenskom sukobu dvojice vračeva od kojih se svaki trudi dokazati da je njegova metoda prizivanja duhova prošlosti bolja i efikasnija.
Zbog toga je i posve normalno da se čuvari hrvatstva okupljaju pod šatorom. Hrvatsko društvo i građanski rat ne samo da su nespojivi nego su i nezamislivi. Najdalje što bismo u okviru pseudoideološkog sukoba mogli doći bio bi malograđanski rat, objedinjena uskogrudnost suludog pokušaja da se izgradi država u kojoj će ekskluzivni status građanstva imati – hrvatstvo. Kako se do toga ne može doći nikako drugačije nego nasiljem, sasvim je logično da se zagovornici tog pristupa s nostalgijom sjećaju rata i nastoje, barem izvanredno emocionalno stanje, zadržavati i danas. Idilična vremena kada je argument sile bio mnogo važniji od sile argumenata i sve je bilo lako. S jedne strane vanjska opasnost kao snažan kohezivni faktor, a s druge unutarnja militantnost kao uvijek spreman korektivni faktor – i dobili smo društvo koje se ne može i ne smije maknuti od vlastite limitiranosti.
Emancipaciju hrvatskog društva od hrvatske nacije ne treba stavljati u istu ravninu s pravom na nacionalno samoodređenje. Upravo suprotno, jedino istinsko nacionalno samoodređenje trebalo bi biti stvaranje društvenog plurala unutar kojeg bi hrvatstvo bilo tek jedna od sastavnica zrelog građanstva. No, velika većina onih koji mjestom rođenja čine hrvatsko društvo nisu imali ni te afinitete. Hrvatstvo u hrvatstvu i kroz samo sebe postaje sadržajna ekskluziva njihova društvenog modela, što se najbolje ogleda kroz gotovo histerične ovacije čim netko govor počne s “Hrvatice i Hrvati”. Decibeli nisu ovdje namijenjeni samo onome MI, nego su podjednakom glasnoćom važni što se to ne tiče NJIH, što nas dovodi do logične posljedice nemogućnosti strukturiranja kreativnog i stabilnog organizma.
Pritom se zaboravlja kako je povijesno hrvatsko društvo očuvalo i ideju hrvatske državnosti, i to u gotovo nemogućim situacijama i možda spletom sretnih okolnosti u kojima elementi koji su o tome odlučivali nisu mogli biti na puškometu zapjenjene mase, nego na rukohvatu nadarenih pojedinaca. Sada pak hrvatska država onemogućava prelazak hrvatskog društva iz ratničke psihoze krvi, totema i plemena u produktivno korištenje različitosti potencijala. Zato je kod nas još uvijek Prgometov istup eksces nakon kojeg se postavlja pitanje stranačkog sankcioniranja umjesto da ga se prihvati kao logičan potez pojedinca koji si ostavlja pravo funkcioniranja izvan torova.
Nedavno je jedan kolega zavapio da mu ne uspijeva ono što silno želi cijelog života – ne baviti se politikom. Ni na koji način. Umjesto toga, svako malo biva uvučen u vrtloge političkog besmisla u kojima se politika bavi njime. To što nema apolitičnog zaklona izravna je posljedica plemenske stratifikacije. Biti građaninom trebala je biti civilizacijska pa i civilna neminovnost, a mi smo je uspjeli pretvoriti u nacionalno dezerterstvo. Stoga je i logično postaviti pitanje je li gospodarska kriza glavni uzrok odljeva mozgova ili su odlasci inteligentni potezi svakog tko ima imalo mozga da se odlije odavde. Iskustva tih koji su otišli govore kako su osjetili golemo olakšanje nakon što su se utopili u masi – pojedinaca. Izostanak imperativa stalnog dokazivanja, postrojavanja, prozivki i prebrojavanja omogućili su im da razmišljaju o nekim drugim, esencijalnim stvarima.
A od nas se ovdje očekuje da se legitimiramo u odnosu na Kitarović ili Milanovića, da životnu filozofiju određujem prema zadrugarskoj politici i da kao notornu prihvatim činjenicu kako si egzistenciju mogu osigurati jedino saginjući glavu pred većinom koja pokorno i trenutačno prihvaća vrača s najvećom moći. Pa je jedina isplativa kategorija poslušan vojnik, bilo stranke, plemena, udruge, i on postaje ideal jednokratne upotrebljivosti koji zajednicu u velikom finalu vuče jedino na dno. Strašna je to činjenica. Mislim, ne dopuštati samima sebi da postanemo netko. Ili kako je to davno Fridrik Veliki kazao za kršćanstvo, što se može čitati i kao hrvatstvo: “Kršćanstvo je puno čuda, proturječja i besmislica, proizašlo iz mašte istočnjaka i zatim se proširilo do Europe gdje su ga neki fanatici prihvatili, neki se spletkari pravili da su uvjereni u njega, a neki su slaboumnici doista povjerovali.”
>> Za Prgometa i dva profesora glogov kolac ili ih proglasiti Srbima
Da li ste vi postovani novinaru pali s Marsa?