Prgomet, Jakovčević i Lovrinović najbolji su pokazatelj što se dogodi ljudima koji se usude misliti svojom glavom i to još glasno reći. S njima nitko ni nije namjeravao polemizirati, nego je trebalo u startu zabiti glogov kolac u njihov ljudski integritet i omalovažiti ih do razine otužnog harlekinstva. Argument koji ih je potpuno trebao obezvrijediti bila je tvrdnja da "gdje je bio kad je trebao pomoći" i kako su "banke sve radile po zakonu". Da, da, zakon je zakon, ali on nije vječna kategorija i nije jednak pravdi.
Eichmann je na suđenju uporno tvrdio da je samo izvršavao naredbe pretpostavljenih i djelovao sukladno zakonima, što ne znači da mu se u nekom drugom trenutku nije moglo suditi prema zakonima malo bližima pravdi. Prgomet, Jakovčević i Lovrinović doživjeli su jednu od dviju mogućih stvari kojima se sustav brani od neposlušnih pojedinaca; ili te diskreditira ili se pravi da ne postojiš. U svojoj suštini stvar je posve jednostavna; deset tisuća godina u ljudskom društvu traje jedan te isti konflikt roba i gospodara. Sve ostalo su samo deklarativne modifikacije i nijanse radi li se o antičkom robu koji je i bio roba ili o modernom radniku kojeg se pokušava uvjeriti da to nije.
Sve ostalo, od nacija, religija, ideologija i politika dude su varalice da bi se zabavilo obespravljenu većinu i da bi se posijao virus mržnji i podjela kojima će se razdrobiti socijalno jedinstvo. Strah od toga da će obespravljeni nastupati zajedno pokretač je akcija gospodara svijeta i zato su toliko žestoki na svaki pokušaj dokazivanja da svijet može postati boljim i pravednijim za sve, a ne ekskluzivni klub pohlepne manjine. Jasno, ne gajim iluzije da su svi ljudi isti, da imaju iste sposobnosti, shvaćanja, ali isto tako ne mislim da samo iluzijom može biti činjenica kako svi imaju pravo na normalan i uravnotežen život.
Rob je lancima bio vezan za pokornu poslušnost. Radnik je danas za isto to vezan kreditima, hipotekama, valutnim klauzulama i golim opstankom svoje obitelji. U razmaku od deset tisuća godina i od roba i od radnika, dakle, ultimativno se zahtijeva – pokornost. Nitko mi ne može reći da svijet pravde ne može postojati. Hoće li ga biti ili ne, ovisi samo o našoj volji i konsenzusu. Ne samo da ga je opasno tražiti ili tek željeti nego ne dozvoljavaju ni da ga sanjate. Kada o tome javno govorite, proglasit će vas nezrelim, utopistom, nekime tko je toliko daleko od realnosti da bi trebao pronaći pomoć u prikladnoj ustanovi. Ma baš me briga. Socijalist sam ako to znači svijet bolji od ovog, svijet koji neće voditi konkurentnost nego solidarnost, u kojem nećemo poslove graditi na muci ljudi nego na njihovu prosperitetu, gdje se neće plaćati forma nego uživati sadržaj, svijet kojim neće vladati pohlepa nego pravda.
Bit ću socijalist ako to znači traženje da raspodjela zajedničkog bogatstva bude nedjeljiva u rukama zajednice, a ne da je otme i njome mešetari beskrupulozna i agresivna oligarhija hulja. U stvari, zahtjeve koji su išli prema tome da se jednom zauvijek uspostavi svijest pravde, istinskog bratstva i jednakosti proglasili su utopijom jer ga se boje. No i socijalizmu danas prijeti pomodarstvo, prijeti da ideju uzurpiraju fashion-socijalisti, što i kroz puko poziranje može dovesti do fašizma kao krajnje konzekvence. Ne trebaju nam ponovno oni koji će kroz jodlanje o jednakosti krčiti privatni put u establišment. U Hrvatskoj je situacija posebno shizofrena. U njoj se socijalizam idiotski uporno izjednačava s Jugoslavijom i ako uime onih koji trpe zatražite milimetar sućuti, riskirate da vas se proglasi Srbinom, što bi trebalo, po moronskim mjerilima, biti kraljevska razina diskreditacije.
Pokorni i zatupljeni uporno odbijaju priznati da u Hrvatskoj žive jako teško iako istovremeno ima onih koji od Hrvatske žive odlično. Nikada neću pristati na to da budem zadovoljan i ponosan što živim loše, ali bar živim u državi koja se zove Hrvatska. Pa zar smisao izlaska iz nepodnošljive Jugoslavije i nije bio u tome da se živi bolje? Loše smo mogli nastaviti živjeti i u SFRJ ili nam je sada nestalo opravdanja da krivcem iz tuđeg dvorišta opravdavamo svoju dupeglavost. Hrvatska nije ništa drugo nego imaginacija, nacionalna hipnoza i njezina vrijednost ne smije se ogledati u povijesnoj utopljenosti, nego u kvaliteti prezenta i perspektivi futura. Što se socijalizama tiče, on se neće dogoditi ako ga ne uzmemo. Unatoč krvoločnosti onih koji nas plaše i brane snove o boljem svijetu. U tom kontekstu Prgomet, Jakovčević i Lovrinović su dobro i prošli; nitko ih još nije nazvao Srbima.
>>I prvi Srbin predsjednik Hrvatske bit će iz HDZ-a
>>Nitko se neće sjećati dana kada su novine izašle posljednji put