Povratak Ine nacionalni je interes: Za prodaju dijela HEP-a dovoljna je odluka Sabora, ali nisam protiv referenduma

Nikica Valentić, ratni premijer i predratni generalni direktor Ine, 20 godina poslije i dalje je “u toku”.

Očito dobro savjetuje jer sada je posebni savjetnik za gospodarstvo hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za koju tvrdi da je, bez obzira na ograničene ovlasti, faktor političke i ekonomske stabilnosti – a član je i Savjetničkog vijeća Predsjedništva HDZ-a, s kojim se konzultira premijer Andrej Plenković.

Premijeru poručuje da će uspjeti bude li imao “petlje” i hrabrosti u donošenju odluka.

Je li Plenković dobro reagirao i na ovu dramatičnu situaciju s Inom?

To je dobro odrađena tehnika, no suština je da smo vidjeli da je riječ o odlučnom premijeru i takvoj Vladi. Da bi se stvar odgovorno odradila do kraja, potreban je konsenzus svih relevantnih političkih stranaka oko vraćanja Ine i, još važnije, mišljenje ukupne političke javnosti, dakle saborske i pozicije i opozicije oko privatizacije ostalih javnih poduzeća.

Zbog Ine je došao na red HEP, jer je na taj način vjerojatno osigurano plaćanje Ininih dionica koje bi hrvatska država kupila na tržištu, ili izravnom pogodbom od MOL-a.

Je li to onda nacionalizacija, renacionalizacija Ine?

Mislim da nije. Ina je trgovačko društvo od posebnog državnog i javnog interesa koji zahtijeva da se ona ustroji kao vertikalno organizirana kompanija za proizvodnju, trgovinu, preradu i distribuciju nafte i plina. Znači, nikakvo skladište derivata za potrebe ovog dijela Europe.

Zašto ne sumnjate da će se postići politički konsenzus o Ini?

Vodi se puno polemika, s puno sentimenta, no bitno je da sve bude čisto i da se izbjegne svaka sumnja u subjektivnost ili koruptivnost tog posla. No, jedno je Ina, a drugo je HEP. Prema zakonu, privatizacija 25 posto HEP-a mora biti izglasana u Saboru i bit će pod posebnom paskom političke i ostale javnosti i ne sumnjam da će to biti korektno provedeno.

Zašto je Hrvatskoj još uvijek važno imati Inu i rafinerije?

Vratimo se 25 godina unatrag, kad smo bili pred dvojbom i kad su se vrlo ozbiljno lomila koplja kakvu ekonomsku politiku voditi u ratu – ratnu ili tržišnu. Dijeljenjem točkica i hrane ili ne. I tada je prevladala koncepcija da je tržišna ekonomija i u ratu bolja od distribucije.

Tada sam apostrofirao rečenicu koja je oslikala Hrvatsku koja se sprema za rat – dok su u državnom vlasništvu Ina i HEP te dvije velike banke, Privredna i Zagrebačka, Hrvatska ne može biti gladna, ne može biti bez energenata i bez bankarskog sustava.

Ako vladamo svojom energetikom, nećemo ni danas biti gladni. Ina ima za državu psihološku važnost. U vrijeme kad sam ja bio u Ini činila je 25 posto BDP-a Hrvatske, bila je važna u obrani države, ali ona je i važan oblik restrukturiranja jer je od nelikvidne postala likvidna tvrtka, vertikalno ustrojena i pri tome nije prodana nijedna njezina tvrtka kći.

Ono što je povijesno važno jest da je tada bila vertikalno ustrojena, od 17 radnih organizacija postala je jedna i preko noći je stvorena likvidna tvrtka. U međuvremenu Ina se opet mora restrukturirati. To vam je kao u lošem braku; izgubljeno je povjerenje i bolje je da svaki ode na svoju stranu. No pod uvjetima koji su korektni.

Vidimo ovih dana na primjeru Meksika što se može dogoditi, jer je ta golema država pogasila svoje rafinerije i ostala je bez goriva...

Hrvatskoj se to ne smije dogoditi, moramo se držati tržišnih principa i ekonomije, ali i svojih vrlo jasnih nacionalnih interesa, a to je da nam ostane proizvodnja nafte i plina, kao i trgovina i distribucija. Ono što se manje zna jest da smo mi usred rata kupili 25 posto dionica Istra Benza od Slovenaca, plinska polja u Siriji i naftna polja u Sibiru, u Angoli.

To su činjenice. To je sve obavljeno do 1995. i usred rata u Ini smo imali doba investiranja. Da spomenem još i aktivaciju dva velika plinska polja u Jadranu. Koncesije su druga stvar, Ina sada plaća koncesije i država tu ima instrumentarij pa, ako partner MOL ne bude korektan, može drukčije obračunavati te koncesije, a i poreznom politikom može se tog partnera pritisnuti radi postizanja korektnog dogovora.

Ja nisam pristalica nasilja i protiv toga sam da se partnera ruši nepravnim sredstvima, ali i on mora biti korektan i imati razumijevanja da ne može voditi upravljačku politiku na štetu drugog partnera, u ovom slučaju Hrvatske. To se odnosi i na, rekao bih, izostanak osjećaja u MOL-u za rafinerijski biznis u RH, u koji se mora investirati.

Često čujemo pitanje zašto bi država sada kupovala kompaniju čija su osnova rada fosilna goriva, a to, kako kažu, nije gorivo budućnosti, kao i tvrdnju da ovako ulažemo u stare tehnologije. Što mislite o tome?

Stava sam da će idućih nekoliko desetljeća, 50-ak godina, svijet još uvijek najviše energije dobivati iz fosilnih goriva. Tu su škriljevci, teška nafta u Venezueli i, ono što sam naučio u Ini, uvijek postoje i sekundarne i tercijarne metode kojima se uvijek može nastaviti izvlačiti nafta iz istih izvora, samo je pitanje cijene.

Moramo biti svjesni da u slučaju energetskih i političkih sukoba u srednjoj Europi, a vidjeli smo da je tu bilo i ratovanja, Ina odmah dobiva na strateškoj važnosti. I naravno da je onda za Hrvatsku važno da posjeduje mogućnost upravljanja tom kompanijom.

Svim svojim srcem sam za to da se Inu vrati u hrvatsko vlasništvo, da ne postane ruina, te da u skladu s njezinom tradicijom ona postane važna kompanija za srednju Europu kao što je austrijski OMV. Koji je, uzgred, dio svojih dionica svojedobno bio prodao Kuvajtu i Libiji. Dakle, nije važno tko je vlasnik tih dionica, nego da država ima kontrolno pravo.

Što mislite o Plenkovićevoj koncepciji da prodajom dijela HEP-a vrati Inu?

Ako se donosi odluka da se Ina “reotkupljuje”, onda je potpuno logičan i taj “B” korak s HEP-om jer to je jedan od rijetkih mogućih načina kako se bez povećanja javnog duga može kupiti Ina. Nema tu neke velike filozofije.

To se mora platiti iz vlastitih sredstava, ne smije se povećati javni dug države i zadržava se vlasništvo nad više od 75 posto HEP-a. To se, naravno, ne smije provesti bez konzultacija, zakon će ići na izglasavanje u Sabor i morat će proći sve teške rasprave prije nego što se donese odluka. Ja sam za to jer se zadržava većinsko vlasništvo u obje kompanije, a da se i MOL-u, što jest važno, plati korektna cijena.

Tu oni ne mogu, naravno, očekivati neku ekstrazaradu. Imovina se dijeli prema vremenu provedenom u braku, tako i ovdje treba napraviti poštenu nagodbu, što će uključivati interese Ine, MOL-a, hrvatske i mađarske države.

Kako komentirate teze sindikata HEP-a da se ne smije prodati ni jedan posto i da je svaka privatizacija HEP-a pljačka?

A onda se možemo odmah vratiti u socijalizam. Država sa svojih 75 posto plus jedna dionica vlasništva dovoljan je jamac da HEP ostaje strateška kompanija pod kontrolom Hrvatske. Sada se pod emocijama mnogo toga govori.

Emotivan je i zastupnik Mosta Miro Bulj, ali i dio SDP-a. Oni se zalažu za provođenje referenduma o tom pitanju?

Suštinski u tome ne vidim nikakav problem. Ja se kao premijer ne bih usudio ići protiv tog referenduma. Time bih se samo izložio populističkim napadima i kojekakvim tezama za čije interese radim. Pri tome smatram da je dovoljno da se odluka o HEP-u donese kroz Sabor, no ne bih imao ništa protiv referenduma jer shvaćam da, kada je riječ o privatizaciji dijelova javnih poduzeća, u Hrvatskoj vlada posebna osjetljivost pa je potrebna i dodatna osjetljivost pri donošenju takvih novih odluka.

A što ako prodaja HEP-a padne na referendumu?

Ako ne prođe na referendumu, onda je taj plan propao, jer referendum predstavlja najvišu volju građana i to bi dovoljno govorilo o tome kakav je stav naše nacije. Sada se o tome govori s puno žuči, a na predlagatelju je da narodu objasni da je to dobitna kombinacija. Sve je na stolu, nema prostora za neke velike tajne i donošenjem ove odluke proći ćemo kroz svojevrsno čišćenje.

Je li cijeli taj proces oko Ine i HEP-a moguće provesti u 2017.?

Mi to moramo riješiti u ovoj godini. Kad bi se ta transakcija provela, država bi imala gotovo stopostotni udjel u Ini i 75-postotni u HEP-u. Neću prejudicirati, no svaki gazda ovdje bi procijenio da se taj korak isplati. S time da su, naglašavam, Ina i HEP potpuno odvojena trgovačka društva.

Niste, dakle, za koncept koji primjerice nudi Davor Štern da se sve energetske kompanije objedine u jedan holding?

U ovom trenutku holding nije preduvjet za reotkup Ine.

Ima li šanse da Ina opet postane važna kompanija, svojedobno je bila važnija od MOL-a?

Ne bih htio dodavati sol na ranu, no bio sam pristalica plana da se OMV, MOL i Ina horizontalno integriraju. Prema tadašnjem prijedlogu, Ina bi imala 25 posto ukupnog udjela u budućem koncernu. Taj koncept više nije moguć jer su se OMV i MOL znatno razvili, ali neosporno je da se Ina može nastaviti razvijati ulaganjem u rafineriju u Rijeci, dok slučaj sisačke rafinerije treba hladno razmotriti i vidjeti što je optimalno.

Sisak ima stratešku poziciju i vjerujem da se može restrukturirati da ne proizvodi gubitke. Hrvatska mora povećavati proizvodnju energije i energenata i zbog svog gospodarskog rasta, jer očekujem da će uskoro stopa rasta BDP-a iznositi 5 do 7 posto godišnje. Uvjeren sam da će već u 2018. BDP u Hrvatskoj rasti između 4 i 5 posto.

Na čemu temeljite tako optimistične procjene o tako velikom rastu BDP-a?

Već sada rast iznosi 3 posto, a dodamo li tome sivu ekonomiju, bliži je 4-postotnom rastu. Objektivno je očekivati da će iduće dvije godine iznositi 6 posto. Pretpostavka toga je nastavak reformi, dizanje kreditnog rejtinga, smanjenje kamata, provođenje fiskalne reforme i daljnje smanjenje poreza, plus neka sitna inflacija i to je to. Ali, osnova svega ovoga je stabilnost, jer nema rasta u uvjetima nestabilnosti.

Što ako MOL, za koji smatramo da do sada nije bio korektan partner, ne bude korektan ni u rastavi?

Hrvatska se u tom slučaju mora koristiti svim dopuštenim sredstvima, a oni moraju biti svjesni da Hrvatska mora uzeti svoj dio, rekonstruirati rafinerije i da ne može dalje dopuštati da MOL nastavi rasti na Ini koja se tako urušava.

Hrvatska bi bila luda država da to dalje dopušta. Znači, Hrvatskoj na raspolaganju stoji porezna i politika koncesija. Moje iskustvo kaže da će se, ako se tu pokažu zubi, igrači s druge strane početi ozbiljnije ponašati.

Kako se u svemu tome snalazi Andrej Plenković?

Dobro. On je u maksimalno kratkom roku donio odluke. One su i mogući predmet kritika, ali i put od tisuću kilometara počinje prvim korakom. Nije čekao, razmišljao i mucao šest mjeseci, jer bi izgubio vrijeme, nego je povukao potez i time isforsirao i polemiku, što je dobro. I prije sam to tvrdio, a i sada ponavljam, bude li Plenković imao petlju, ima i šanse. Bez petlje, nema.

Kakav dojam nakon prvih nekoliko mjeseci ostavlja Vlada?

Dobar, ali sad su obvezni likovi na redu. Klizačkim rječnikom, umjetnički je dojam dobar, no pobjeda se dobiva na temeljnim likovima i figurama. Politiku provode sigurno, ležerno i kulturno. Počeli su s reformama, no to je početak, moraju nastaviti smanjivati rashode i povećavati prihode – to je cilj, a toga nema bez diranja u postojeća prava. To je uvijek bolno.

Kako će se tu postaviti Most koji još uvijek provodi politiku “znamo protiv čega smo, ali nemamo još ideju kako postići ono za što smo”?

Uz sve kritike koje mu možemo uputiti, Most je doveo do promjena odnosa na hrvatskoj političkoj sceni. Počela se micati ona politička žabokrečina koja se u Hrvatskoj nataložila posljednjih 25 godina.

Međutim, dojma sam da je Most i dalje puno jači u destrukciji nego u konstrukciji. Predložio bih kolegama iz Mosta da onu silnu energiju koju su koristili za rušenje starog, s istim žarom, no s drugim ciljem, sada koriste za stvaranje pozitivnog okruženja u Vladinim mjerama koje će morati nastupiti.

Mislim da će Most i HDZ biti sve bliži, da se među njima stvara kolegijalna atmosfera i suradnja, a da je ono najgore prošlo. No kada bi između Mosta i HDZ-a postalo nesnošljivo, današnja parlamentarna konfiguracija još uvijek omogućuje stvaranje stabilne tzv. manjinske vlade.

Stabilna manjinska vlada, što to znači?

To bi značilo Vladu HDZ-a, HNS-a i nesvrstanih, a mislim da je Most vrlo svjestan te opcije i to je dobro.

No Plenković je strateški odabrao Vladu s Mostom?

Da, i ne igra s figom u džepu, a niti ja plediram za tu figu. Ja plediram za zajedništvo i stjecanje povjerenja. No dobro je znati da izlazak jedne stranke iz Vlade ne mora značiti i raspisivanje novih izbora.

Mislite da bi se na pitanju HEP-a moglo toliko zaoštriti između HDZ-a i Mosta?

Može na puno toga. Taj savez može pasti na mirovinskoj reformi, zdravstvenoj, reformi javne uprave, energetici, daljnjoj privatizaciji... No, smatram da je najgore prošlo i da će se Vlada u ovoj godini nastaviti stabilizirati.

Po svemu sudeći interes Mosta nije destabilizacija Vlade?

Oni su politički već iskusni pojedinci, no kao što je HDZ bio veliki pokret, oni su sada manji pokret.Transformacija iz pokreta u stranku je bolna. HDZ tu transformaciju još uvijek osjeća. No može se dogoditi da i HDZ i SDP oslabe.

Posebno je upitno kako će se razvijati unutarstranački odnosi u SDP-u, hoće li se Bernardić uspjeti nametnuti kao lider i koliko takav “celofanski” SDP može dobivati glasova, posebno sada kada je već jasno da će i ekstremne ljevičarske stranke dobiti nešto glasova. I HDZ-u se može dogoditi, da mu desno krilo odvede recimo 5 posto, dogodi li se neka dramatična situacija.

Koliko je to realno?

To je moguće, no ne vjerujem da će se i dogoditi, mislim da su ljudi u međuvremenu postali zreliji i odgovorniji i da je to jedan od najvećih dobitaka prošlih izbora. Pred kraj mojega premijerskog mandata dogodila se jedna dramatična situacije o kojoj se malo zna, a bila je riječ o pritisku na HDZ i njegovu Vladu da se prihvati Plan Z4 i odustane od Oluje.

Ti su pritisci dolazili i iz dijela HDZ-a i izvana. No, to pucanje politike trebalo je startati ostavkom moje Vlade. Cijela konstrukcija počivala je na tome da ću ja dati ostavku, jer se nisam slagao sa svim nijansama u tada aktualnoj politici, no zauzeo sam stav da ostavku neću davati dok se Knin ne oslobodi.

To je bila moja obveza i prema mojoj naciji i prema mojim roditeljima. Sve sam te provokacije izdržao, a bilo je velikih pritisaka. Ostavku sam dao na dan oslobađanja Knina i tako je propao plan da se Hrvatsku destabilizira prije pokretanja Oluje.

Iz ovog primjera i mojeg iskustva jasno je koliko je sada Plenkoviću važna stabilnost da bi Vlada uspjela pokrenuti reforme. Smatram da će mu stabilnost osigurati i činjenica da u posljednjih 20 godina nikad u HDZ-u nije bilo manje izraženih frakcijskih borbi nego što je to sada slučaj.

Možda su samo manje vidljive nego prije?

Više vjerujem u to da su ljudi odgovorniji jer znaju da je ovo još jedan povijesni prijelomni trenutak za Hrvatsku. A i političari su ljudi koji će na kraju ići “Bogu na istinu”. Vidite da se situacija u Hrvatskoj posljednjih mjeseci stabilizirala, puno je mirnija, a tomu je pridonijelo i to što smo zaustavili te naše unutarhadezeovske sitnije i krupnije frakcijske borbe.

Pa i ta “bruxelleska” grupa koja je preuzela vrh stranke nije pala s neba.

Nije pala, no kada je Plenković odustao od toga da bude protukandidat Karamarku, baš ste ga vi kritizirali da nije dovoljno hrabar?

Ne, poručio sam mu da, ako odustaje od hrabrih odluka, neće imati šanse i neće uspjeti.

Očito vam tu kritiku Plenković nije zamjerio jer sada ste vi član njegova savjetodavnog vijeća, a koji je od stare garde stručnjaka “zakuhao” Vladimir Šeks?

To vijeće ima svoju funkciju zato što se premijer Plenković konzultira, pita i razgovara i u svemu tome nije zlopamtilo. Svaki Plenkovićev uspjeh i moj je i naš uspjeh. A njemu je sada najvažnije nastaviti raditi na reformama i iskoristiti vrijeme jeftinog novca za daljnje razduživanje Hrvatske. Ova Vlada s reformama nastavlja već u sljedećim tjednima. Plenković se pripremio.

A kad počnu napadi sa svih strana, od sindikata do oporbe?

Morat će to izdržati. Tu nema sentimenta. No, dobro je što Plenković na sve djeluje kao sedativ.

Bili ste ratni premijer, razumijete li sada potrebu dizanja vojnog proračuna i nabave nove borbene eskadrile?

Vojni proračun može se smatrati prioritetom, ali se vojne potrebe moraju financirati iz jasnih i čistih izvora. To znači da, ako u vojnom budžetu nema dovoljno sredstava za primjerice eskadrilu, onda se to mora nekome uzeti. I ta nabava mora biti ekonomski obranjiva.

No poruka svega mora biti da se Hrvatska ne kani prestati obrambeno pripremati. Dođe li do pogoršanja geopolitičke i sigurnosne situacije RH, bit ću prvi za to da se budžet vojsci digne za još 10 posto. No, ne smijemo prizivati vraga prije nego što stigne, ali moramo biti spremni dočekati ga kada dođe. A ta geopolitička situacija u našem dijelu Europe nije dobra.

>> Predsjedništvo SDP-a: Bernardić je pisao premijeru bez nas, a Inu i HEP nije ni spomenuo