Više nikako nisam sigurna postoji li u suvremenoj europskoj, a možda čak i svjetskoj politici klasična ljevica i desnica. Raspadaju li se te klasične političke podjele koje su nekada bile tako značajne i odlučivale su u kojem smjeru će neka zemlja ići? Nameće mi se i pitanje jesu li se političke stranke diljem svijeta kompromitirale u toj mjeri da im ljudi više uopće ne vjeruju, da se osjećaju iznevjereni, ostavljeni na vjetrometini i odbačeni?
U demokraciji bi zapravo trebao vladati narod ili točnije oni koje je narod odabrao da provode politiku koja će donijeti dobrobiti upravo tom narodu stvarajući mu dobre uvjete da se zaposli, da radi, da se školuje, liječi, da se može po povoljnim uvjetima skućiti, zasnovati obitelj, da može uživati u kulturi, umjetnosti, sportu... Političke su stranke upravitelji koji se svake četiri godine javljaju na natječaj za posao koji mi raspisujemo zato što želimo unajmiti nekoga tko će iz svega onoga što imamo i čime raspolažemo izvući najbolje, stvoriti dodatnu vrijednost koja će nama, njihovim poslodavcima, poboljšati kvalitetu života i razinu zadovoljstva.
Pretvorili smo se u glasačku mašineriju
No u nekom trenutku to je prestalo biti tako. Mi, kao vlasnici našeg zajedničkog općeg dobra postali smo u osnovi nebitni i pretvorili smo se u nekakvu glasačku mašineriju koju svako malo netko naelektrizira nekakvom ideologijom kako bi mogao manipulirati. Ispada da smo razvlašteni i lišeni svake moći, a da su političke stranke postale eksponenti kojekakvih lobija, ideologija, ovog ili onog krupnog kapitala, banaka... Oni koji su trebali biti samo središte demokracije bačeni su u 150. plan i postali sasvim nebitni. Narodi s visokom razinom filozofskog i političkog promišljanja, ali s visokom razinom svijesti o tome kako bi se političke stranke trebale ponašati i kako bi trebale raditi razočarani su i u klasičnu ljevicu i u klasičnu ljevicu, u zelene ili bilo koje druge.
Razočarani su u političke stranke kao takve. Francuzi, koji su u nedjelju birali svoga predsjednika, jedan su od takvih naroda. Izabrali su čovjeka koji ne pripada ni desnici, ni ljevici, koji ne pripada nikakvoj klasičnoj politici i koji u osnovi oko sebe okuplja ljude spremne sudjelovati u njegovu velikom projektu temeljite reforme kojoj su se Francuzi dosad uglavnom opirali. Emmanuel Macron zapravo je prva lastavica poststranačkog doba u kojem će se političari okupljati oko projekata koji su važni i presudni za budućnost zemlje i dobrobit ljudi koji u njoj žive.
U tom kontekstu zanimljiva je i Njemačka. Dvije velike stranke u toj zemlji također su shvatile da narod ne želi dati potpuno povjerenje i ni jednima ni drugima. Stoga i veliku njemačku koaliciju shvaćam kao još jedan oblik poststranačke demokracije. I tu kao da su se izbrisale granice između lijevoga i desnoga kako bi se svi mogli okupiti oko zajedničkog projekta – jake i bogate Njemačke u kojoj žive zadovoljni ljudi.
A gdje smo tu mi? A. G. Matoš svojedobno je napisao “Ne zavrti li se svakom Hrvatu u glavi kada samo pomisli na Markov trg”. Nevolja je što se u sto godina ništa nije promijenilo. Još nam se vrti.