Bez dublje usporedne analize s prijašnjim koalicijama koje su vladale Hrvatskom posve je očito da spoj Domoljubne koalicije i Mosta nije imun na tipične političke boljke koje pogađaju i puno manje, jednostavnije i politički iskusnije koalicije. Njihova složena struktura utemeljena na obostranom nepovjerenju, posljedica čega je i neovisni premijer Tihomir Orešković, odražava se na njihove međusobne odnose i komplicira upravljanje procesima i odlučivanje.
Problemi su izbili već na kadroviranju. Kadrovske odluke su važne, ali opet nisu tako zahtjevne da se izbor jednog ministra svede na višetjedni projekt u kojem zbog međusobnog nepoštivanja i izostanka otvorenog dijaloga Domoljubna koalicija, Most i premijer Tihomir Orešković jedni drugima i javnosti pokušavaju reći nešto “između redaka” jer se ne usuđuju ili bi bilo bi štetno da to otvoreno i glasno izgovore pa stoga jedan navodno tako važan resor kao što su branitelji tjednima nema ministra, koji ni formalno nije imao priliku utjecati na budžet. Vladajući patchwork svojevrstan je zatvoreni politički sustav kojem ni klasična opozicija ne treba jer su zasad oni jedni drugima ozbiljnija opozicija.
“Ili idemo na nove izbore”
Ni koalicija ni Vlada ne funkcioniraju kao tim. Svako igra svoju igru. HDZ-ove koalicijske satelite frustrirane nerazmjernim utjecajem Most sve više iritira. Prvi potpredsjednik Tomislav Karamarko, polazeći od svoje političke žrtve relativnog pobjednika, petlja se u ovlasti premijera i javno ga kritizira te dijeli lekcije Mostovu ministru radi smjena u MUP-u. Jedni nešto najave, drugi se tome opiru. Od sastanka predsjednika i potpredsjednika Vlade radi se javna predstava koja govori o razini interne komunikacije čak i tamo gdje se mislilo da će biti besprijekorna.
Dojam je da nisu u stanju donijeti nijednu zajedničku odluku ažurno i bez konflikta. Otkazivanje sjednice Odbora za informiranje, informatizaciju i medije protekloga tjedna, odvojeni istupi potpredsjednika Vlade ili trojni susreti s američkim diplomatom govore kako je nefunkcioniranje koalicije vidljivo i izvan Hrvatske. Prošlotjedni istup predsjednika HSLS-a Darinka Kosora kad je rekao “Ili nek’ se svi resetiraju ili idemo na nove izbore” logičan je slijed toga što ništa ne funkcionira, ni Vlada ni Vijeće za suradnju. Sa sličnim je problemima svoj rad 2000. započela i Vlada Ivice Račana, sastavljena od šest stranaka, samo što je njima puno dulje trebalo da sami sebi kažu kako ništa ne štima. O tomu je Zlatko Tomčić, ondašnji predsjednik HSS-a i Sabora, nakon 20-mjesečnog koalicijskog iskustva za Vjesnik rekao: – Važno je reći da Hrvatska danas prvi put ima koalicijsku vlast i da nitko od nas tu nema iskustva. Svaka jednostranačka vlast donosi odluke ili na temelju dogovora unutar stranke ili na temelju odluka određenog autoriteta u stranci. A kad se radi o pet stranaka, situacija je pet puta kompleksnija. Jer, imate Vladu koju ste izabrali, imate većinu u Saboru, imate pet stranaka, pet predsjednika stranaka i vrlo često pet različitih pogleda na neke teme. Pitanje je mudrosti i političke odgovornosti da se zajednički projekt dotjera do kraja i da on na tom putu ne nailazi na veće prepreke. Naravno, to nije jednostavno. Priroda koalicije, ne samo naše, takva je da su potrebna vrlo česta i ozbiljna dogovaranja – riječi su Tomčića koje ilustrativno govore koliki su tek problemi aktualne koalicije.
Račanovoj koaliciji temelji su udareni još u kolovozu 1998. sporazumom SDP-HSLS koji su potpisali Ivica Račan i Dražen Budiša.
Na izborima 2000. dobili su 38,7 posto glasova i potpisali su koalicijski ugovor s “porečkom skupinom” koju su činili HSS, HNS, LS i IDS. Imali su ukupno 95 mandata i nastali su kao logična posljedica političkog plana o rušenju HDZ-a s vlasti za razliku od aktualne “reformske” koalicije nastale silom dramatičnih prilika u teškim porođajnim mukama, nakon kampanje u tijeku koje su bili suprotstavljeni. Samo Domoljubna koalicija ima osam stranaka, uz Most koji je sam po sebi politički neetablirana, heterogena skupina pojedinaca, koja još nema čvrstu i stabilnu strukturu te su pod stalnim teretom sumnje “danas jesmo, sutra nismo”. Još ne znamo što ih drži zajedno, zasad ponajviše fokus na nadzor Domoljubne koalicije, uz stalnu opasnost da pretjeraju i kao kočničari procesa izazovu bunt.
Ista pitanja, otpori i kritike
U traženju rješenja problema funkcioniranja koalicije, koji počinju s kadroviranjem, suočavaju se s istim pitanjima, otporima i kritikama kao i Račanova Vlada. Tako je Milijan Brkić nedavno u HTV-ovu Otvorenom tumačio da je Vijeće za suradnju savjetodavno tijelo, međufiltar između Vlade i ministara.
– To nije nikakva nadvlada, skinimo mistiku. To je uobičajeno tijelo – ustvrdio je Brkić obrazlažući kako je takvo tijelo za koordinaciju imala i koalicijska Vlada 2000.-2003., dok je Joško Klisović iz SDP-a o Vijeću rekao: – Ovo nije vlada u sjeni. Ovo je, po mom mišljenju, nešto puno gore – zaključivši da je to izvaninstitucionalno tijelo bez uporišta u zakonu i Ustavu, nastalo temeljem političkog sporazuma. I Račanova je koordinacija utemeljena koalicijskim ugovorom, ali po Klisoviću ona nije slala formalne prijedloge Vladi, već su se u njoj razmjenjivali politički stavovi. Ipak, i Račanova koordinacija morala se nositi s kritikama sličnim onima koje Klisović upućuje nakon prve sjednice Vijeća za suradnju na kojoj je dogovoreno češće usuglašavanje i brže odlučivanje. Kao 2000-ih. Nakon 20 mjeseci iskustva s Račanovom koordinacijom, Zlatko Tomčić još je morao iznositi “obranu” identičnu Brkićevoj: – Koordinacija nije tijelo koje bi trebalo supstituirati ni Sabor, ni Vladu, ni bilo koji odbor, ni bilo koje ministarstvo. Ona naprosto treba biti mjesto na kojem se bistri politika i politički stavovi, utvrđuje politička strategija – rekao je Tomčić. A na prigovore zbog lošeg informiranja i nezauzimanja zajedničkih stajališta na koordinaciji rekao je: – Svi imamo zaduženja u Saboru, u Vladi, u strankama, pa ponekad ostane malo vremena za detaljne razgovore.
Njih je bilo samo pet-šest, dok Vijeće za suradnju ima 16 članova!
U jednoj analizi Kukuriku koalicije prije dvije godine u Slobodnoj Dalmaciji Jozo Radoš je kao nekadašnji lider Libre, nastale raspadom HSLS-a, o koordinaciji s vremenskim odmakom rekao: – U vrijeme Račanova mandata imali smo sastanke šestorke koji su usporavali rad Vlade. I to je bilo prilično nepopularno jer su bile dvije linije odlučivanja, jedna unutar Vlade, druga među predsjednicima koalicijskih stranka – rekao je Radoš sugerirajući da je puno bolji model ako se koordinacija Vladinih politika može postići unutar Banskih dvora, a ne izvan. To je u Račanovoj Vladi bilo teže postići jer nisu svi šefovi stranaka bili članovi Vlade. Tih problema čini se da su svjesni i u aktualnoj koaliciji pa je Mostov Ivan Kovačić nakon prve sjednice Vijeća za suradnju najavio, kako je prenijela Hina, da se više neće sastajati u Vladi, već u stranačkim ili saborskim prostorijama jer ne žele da Vijeće izgleda kao neko paradržavno tijelo. Hoće li ono usporavati rad Vlade i kako će utjecati na donošenje odluka u Vladi, tek treba vidjeti. Inače i Jadranka Kosor kao premijerka kritizirana je od koalicijskih partnera zbog prorijeđenih sastanaka koalicije pa je šef HSS-a Josip Friščić tada primijetio kako se, da više razgovaraju, ne bi događalo da koalicijski partneri jedni drugima šalju poruke putem medija. “A upravo takav model komuniciranja ‘rasturio’ je Račanovu koaliciju”, lucidno je primijetio Friščić.
Zagorčavanje malih stranaka
Kadroviranje je bilo stalni problem Račanove Vlade pa je i krizu 2002. predsjednik Liberalne stranke Zlatko Kramarić nazvao “foteljaškom” krizom. Ali već deset dana nakon izbora usuglašen je stav o kadrovima na HTV-u kad je došlo do “prilagodbe kadrovske politike očekivanjima pobjedničke koalicije”, što je podrazumijevalo “nestranačke kadrove koji će jamčiti javnu televiziju”.
Unatoč koalicijskom sporazumu o kadrovskim promjenama u državnim institucijama, već nakon osam mjeseci pisalo se o mogućem raspadu koalicije zbog krize u odnosima Budiša – Račan. Novi list tada se pitao izlaze li liberali s 25 od ukupno 95 koalicijskih zastupničkih mandata iz Vlade. Stanje je bilo takvo da se potpredsjednica SDP-ova kluba zastupnika Milanka Opačić bojala o tomu javno govoriti: “Što god kažem o toj temi, otvorit ću polemike, a dosta ih je već bilo ovog ljeta.” Potpredsjednica HSLS-a Đurđa Adlešič tvrdila je pak da je izlazak HSLS-a “potpuno nerealan”, a za koalicijske poteškoće imala je objašnjenje: “Mi smo ipak tek šest mjeseci u braku i to u braku sa šest punica”. Dakle, ono što je bio HSLS u toj Vladi, to je Most u ovoj, s tim da Orešković za razliku od Račana ima dvojicu “Budiša” u Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu od kojih svaki u koaliciji ima svoje političke potrebe, očekivanja i ciljeve. K tomu, i manje stranke mogu zagorčati život koaliciji, odakle i stižu prva ozbiljnija nezadovoljstva.
HSLS je imao pet ministara i zamjenika premijera te nekoliko zamjenika i pomoćnika, dok Most ima šest ministara i zamjenika te pomoćnike.
U aktualnoj su Vladi pod kontrolom koalicijskih partnera i ministri, uz to što se još ne zna tko od njih ima kakve ovlasti, kome (ne)formalno odgovaraju, kakve su ovlasti premijera, Vijeća za suradnju, Nacionalnog vijeća Mosta i koordinacije stranaka Domoljubne koalicije, šefova HDZ-a i Mosta, a kakve njihovih zastupnika u Hrvatskom saboru. To ni oni još ne znaju, već se tek trebaju, uključujući i premijera, izboriti za svoju poziciju ili suočiti s problemima u tom kolopletu šarolikih mogućnosti. Svaki izbor mogući je izvor unutarnjih potresa i što rezultati Vlade budu skromniji, konflikti će se gomilati i urušavati koalicijsku konstrukciju. Dakako, i Most i Domoljubna koalicija sve vrijeme nosit će se s pitanjem koga će javnost odnosno birači smatrati odgovornim za neuspjehe koalicije.
Iz Račanove “šestorke” prvo je u travnju 2001. izašao IDS, potom je Budiša podnio ostavku kao predsjednik HSLS-a zbog većinske koalicijske odluke o izručenju generala Ademija i Gotovine Haaškome sudu da bi sljedeće godine opet postao predsjednik HSLS-a. Tad ulazi u novi okršaj s Račanom i zbog zahtjeva za promjenom HSLS-ovih ministara i Gorana Granića kao zamjenika premijera (koji je vodio suradnju s Haagom), nakon nove krize u srpnju 2002. raslojeni HSLS istupa iz koalicije. Puklo je kad je Sabor bez većine glasova HSLS-a ratificirao ugovor o nuklearnoj elektrani Krško.
Tada je Budiša rekao: “Da, ovo je kraj. Gotovo je.” Račan je podnio ostavku te potom uspio formirati novu koalicijsku Vladu jer mu se priklonio dio HSLS-ovaca pod imenom Libre te je u tom sastavu odradio mandat uz stalne trzavice jer je nekadašnju ulogu “remetilačkog” faktora koalicijske idile preuzeo HSS. Koalicijske vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor takvih problema nisu imale jer su imale čvrstu HDZ-ovu jezgru, dok je u Vladi Kukuriku koalicije HNS remetio autoritet SDP-a i Zorana Milanovića.
Za razliku od Oreškovićeve Vlade, Vlada Zorana Milanovića bila je ideološki kompaktnija, strukturalno jednostavnija, koalicijski iskusnija i, s obzirom na političke ciljeve, stabilnija. Kadrovski kapaciteti odgovarali su potrebama Kukuriku koalicije tako da se nitko u tom timu nije osjećao inferiorno i zapostavljeno, odnosno svatko se uspio politički izraziti shodno i rezultatima izbora koji su jasno definirali odnos snaga. Stoga, bez obzira na povremena HNS-ova junačenja, opstanak Kukuriku koalicije nije ozbiljnije doveden u pitanje.
Kome odgovaraju ministri
Račan je, dijagnosticirajući odnose u svojoj koaliciji, rekao da su “politički i kadrovski aspekti nadjačali sadržajne aspekte rada i rješavanja problema zbog kojih postoji Vlada”. Koalicijski sporazum nije riješio temeljno pitanje, kome odgovaraju ministri, premijeru Račanu ili šefovima stranaka. Račanov autoritet je trpio i jer je nad njim stalno visila prijetnja novih izbora. Oreškoviću je prednost i mana što je stranački neovisan pa je prisiljen odmah nametnuti svoj autoritet što je temelj vjerodostojnosti njegove Vlade. Bez čvrstog upravljačkog uporišta, budu li Karamarko i Petrov vukli kako i kad kome paše, svaki na svoju stranu, ta Vlada nema budućnosti.