Mrak se nadvio nad španjolski gradić Tarifu, no jedan čovjek ne razmišlja o spavanju. Umirovljenik Manuel (77) svaku večer sa psom dolazi na istu klupu, a onda promatra pučinu. Tišinu tek prekida šum nemirnih valova što se razbijaju o hridi. \"Večeras bi se mogli pojaviti\", govori najednom starac pokazujući hrapavom rukom u mrak ispred sebe. U daljini, preko mora, pale se prva svjetla. Trepereće svjetlucave točke ukazuju na život u Africi, udaljenoj samo 14 kilometara od klupice uz koju je legao Manuelov pas. More je prilično mirno pa starac osjeća da bi iz noći mogla izroniti mala brodica, vjerojatno gumeni čamac nakrcan uplašenim ljudima. Nagledao ih se nebrojeno puta, no ni danas nije ravnodušan.
\"Neka im Bog pomogne\", šapće nadajući se da će barem još jednom, prije nego što umre, pomoći nekome od nesretnika. Afrički emigranti, zbog političkih razloga ili bijega od siromaštva, pokušavaju se dokopati Europe jer je ondje najmanja udaljenost između dva kontinenta. Tarifu sa 18.000 stanovnika i marokansku luku Tanger sa 850.000 dijeli Gibraltarski tjesnac, često pretijesan za sve one na putu u bolji život. Iako se 14 kilometara ne čini puno, većina nikada ne stigne na drugu stranu. Mnogi bivaju ubijeni, zatvoreni ili se utope. No Demba (19), iako neplivač, vjeruje da će prijeći rutu smrti. Rođen u Gambiji, na zapadu Afrike, stišće u ruci papir, potvrdu o političkom izbjeglištvu. Roditelje su mu ubili nakon što se rodio, kaže, u državnom udaru 1994. kada je vlast preuzeo aktualni predsjednik Yahya Jammeh. Dembina sestra otišla je u Ganu, a on je krenuo na sjever prema Europi. \"Cilj mi je otići u Nizozemsku jer ondje imam prijatelja. Želim studirati i raditi. Bilo kakav posao bit će super\", napominje.
Prešao je u Senegal odakle se avionom prebacio do grada Rabata u Maroku. No iste večeri grupa mladića naoružana noževima oduzela mu je putovnicu. Iz Rabata je uspio nekako doći do 216 kilometara udaljenog Tangera. I onda je zapeo. Već četiri godine, naime, nastoji napustiti to mjesto. U luci je upoznao ljude u istoj nevolji.
Nigerijac Osamede (23), u plavoj majici kratkih rukava s bijelim brojem 5 na leđima, kaže: \"Dugo sam putovao, ali što prije moram nastaviti dalje. Ovdje je opasno.\"
Emigranti iz središnje Afrike putuju dva mjeseca do sjevera, pješače i spavaju u pustinji te su izloženi napadima bandi. I kada prijeđu 3200 kilometara do Tangera, nisu nimalo sigurniji. U starom dijelu grada uz luku, jedan crnac tetura obliven krvlju. Dvojica ga pridržavaju, dok nekolicina sa strane negoduje. Ozlijedio ga je lokalni Marokanac koji ne podnosi crne došljake. \"Bila je to tučnjava. Crnci su veliki i jaki, pa se mali Marokanci zalijeću, udaraju ili ubadaju, a onda bježe\", kaže Mohamed (44), stanovnik Tangera.
U Maroku je zapelo na tisuće emigranata podsaharske Afrike koji ga pod svaku cijenu žele napustiti. \"Ovdje zbog rasizma ne možemo ostati. Iako smo svi Afrikanci, tuku nas\", kaže Osamede. Tvrdi da su marokanski policajci silovali jednu ženu i da je to sasvim uobičajeno. \"Tu se nemaš kome žaliti\", dodaje.
Gumenjak na vesla 200 eura
Na sjeveru Maroka velika je nezaposlenost, neki se i sami pokušavaju prebaciti u Španjolsku pa im smeta konkurencija. \"I nama je loše, nemamo posla\", kaže Mohamed. Po okolnim mjestima cvjeta trgovina hašišem, a u centru Tangera, u noćnim satima i prostitucija. U hotel, uz novoizgrađeno šetalište uz more, ulaze klijenti u pratnji noćnih dama uzimajući na recepciji ključeve na sat vremena. Preko dana, u parku uz luku, skupljaju se emigranti. Zbog straha se odbijaju fotografirati.
Nevoljko, tek nakon što su dobili pet eura, dvojica iz Malija staju pred fotoaparat. \"Pokušat ćemo prebjeći u Europu, nemamo što za izgubiti\", govori na francuskom jedan od njih.
Njegov prijatelj zamišljeno gleda prema moru. U prva tri mjeseca ove godine iz Maroka je u Španjolsku ilegalno prešlo oko 1000 ljudi, podatak je Frontexa, organizacije za upravljanje granicama EU. No najprije treba prijeći marokansku policiju, prvu crtu obrane u koju je EU ulio desetke milijuna eura.
Ispred male policijske stanice upravo je uplovio patrolni brod. Netko očito nije imao sreće. \"Ilegalci? Kako ne, upravo smo ih uhvatili, tu su\", govori uz smijeh jedan od šefova stanice uvjeren da razgovara s turistom. Pokazuje dva ispuhana gumena čamca. U svakome od njih bilo je po sedmero ljudi. Policajcu nije jasno kako su se nadali dokopati Španjolske. I to usred dana, u 11 sati. \"Svaki dan uhvatimo 60-ak ljudi, uglavnom po noći\", kaže ljubazno policajac. U ćeliji dugačkoj sedam metara i otprilike isto toliko širokoj nalazi se deset muškaraca. Ispred na klupici sjede četiri žene. \"Hej, vi govorite španjolski?\" viče najednom jedan od zatvorenika. \"Šuti!\" prekida ga stražar na stolcu uz ćeliju. Pokušaj fotografiranja je spriječen. Na zidu stanice obješena je slika marokanskog kralja Hassana II. Zatvorenici će ondje provesti šest sati, a onda autobusom biti prevezeni na ničiju zemlju između Maroka i Alžira, u blizini grada Oujde. Tamo je bio i Demba, no opet se vratio u Tanger. Sa šiltericom u bojama španjolske zastave, sivoj košulji i smeđim hlačama, sa supatnicima luta ulicama i prosi novac. Sada je iskusan, zna kako stvari funkcioniraju. \"Moraš se udružiti s drugima i skupljati novac za čamac\", objašnjava. Najslabiji na vesla košta 200 eura, ostali do 500. S motorom pak 1000 eura.
\"U tim malim čamcima bude i trudnih žena, a većina ne zna ni plivati\", govori dežurni policajac u noćnoj smjeni u španjolskoj Tarifi. Čeka kraj telefona, a u slučaju da radari uoče barku na pučini, uskače u patrolni brod te zove Crveni križ jer je dehidriranim, gladnim i promrzlim ljudima nužna pomoć.
Tijekom ljeta, kada je more mirno, ima pune ruke posla. \"To su uplašeni ljudi, nikada nisu nasilni\", kaže. U malim barkama im je sva imovina, jeftini nakit koji stišću u rukama dok u odjeći imaju ušivenih stotinjak eura. No sve vrijedno puno prije im oduzmu organizirane grupe koje operiraju po Maroku, najčešće uz granicu nudeći pomoć pri prelasku.\"Oni im sve oduzmu, ali mi tu ne možemo ništa. Time se mora baviti marokanska policija\", kaže Španjolac.
Neke emigrante je viđao i ranije, no način prelaska svaki put ga zainteresira. Nedavno je s jednog trajekta čovjek skočio u more prije ulaska u luku, nastojeći potajno doplivati do uvale, no netko od putnika ga je primijetio i prijavio. Žena za volanom automobila pod širokom suknjom skrivala je drugog sklupčanog čovjeka. Ima i onih koji se odlučuju na očajničko skrivanje blizu propelera ili drugih dijelova brodova i kamiona. Marokanci, pak, skuterima ulaze u španjolske vode, pa kad ih primijete, bježe i tvrde da su se zabunili. Njih odmah vrate u Maroko, no problem su ostali.
Pokušavao već sedam puta
\"Za mnoge je teško utvrditi odakle dolaze\", dodaje policajac. Španjolska ih ne smije vratiti u zemlje gdje im je ugrožen život. Smještaju ih zatim na izolirani Otok golubova, kamenu utvrdu. Ta bivša vojna baza najjužnija je točka Europe, do koje se dolazi umjetno napravljenim mostom. S jedne strane puta je Sredozemno more, a s druge Atlantski ocean.
Na ulazu u utvrdu postavljena je željezna ograda. Dalje se ne može. Uhvaćeni emigranti ondje provedu 30–ak dana, a iako nisu zatvoreni u ćeliji, zidine ne mogu napustiti. Odande ih šalju u obližnji grad Algeciras gdje odlučuju o njihovoj sudbini. U Tarifi, pak, iako navikli na imigrante, neki osjećaju neugodu. \"Možda su zaraženi nekom bolešću\", kaže zaposlenica hostela u centru grada. U Crvenom križu napominju i da Afrikanci nisu otporni na neke europske bolesti, poput prehlade. \"Zdrav sam i želim raditi, a ne prositi\", ističe Demba, spreman za novi pokušaj prelaska mora.Dosad je sedam puta pokušavao. \"Jednom sam bio nadomak Španjolske, već sam vidio obalu...\", dodaje.
Na obali umirovljenik Manuel napominje: \"Mi im pomažemo, ali ako nas uhvate da skrivamo nekoga, prijete nam zatvor i kazna.\" Policajac u Tarifi ističe: \"Problem se mora riješiti u Africi. Ako tamošnje vlade i međunarodna zajednica konačno nešto ne naprave, ovo nikada neće prestati.\"
O problemu govore i zidovi osnovne škole u Tarifi. Djeca su na njima naslikala prizore spašavanja emigranata. Jedan grafit posebno je upečatljiv. S malog čamca u kojoj se nalazi obitelj jedan crnac viče: \"Stigli smo! Stigli smo!\" Nepoznati emigrant mogao bi biti Demba sa svojim suborcima iz Nigerije, Nigera i Senegala. \"Moja domovina je lijepa, volim je i jednom ću se vratiti. No sada moram otići u Europu, pobjeći od siromaštva\", kaže i pruža ruku. Uz prašan put pokraj budućeg hotela Hilton, no još uvijek samo betona i skela, nastavlja skupljati novac. Brod napušta to otužno mjesto, siječe velike valove, a brda Afrike bivaju sve manja dok u jednom trenutku potpuno ne nestanu na obzoru. Tamo u daljini mladi Gambijac ostaje sa svojim snom. \"Nikada neću odustati od odlaska u Europu\", poručuje.