Na upravo završenom Pulskom filmskom festivalu jedan od najvažnijih domaćih gostiju bio je mladi ali izrazito svestrani glumac Marko Cindrić, koji je u programu imao dva filma – spektakularni ''Broj 55“ Kristijana Milića i nezavisni ''Vjetar puše kako hoće“ u režiji Zdravka Mustača.
Imati dva filma u Puli velika je stvar. Kako se osjećaš nakon obje premijere i možeš li usporediti rad na ta dva poprilično različita filma?
Glumu sam odabrao upravo zbog filma. Biti na njemu, a kamoli imati dva filma u Puli, za mene je vrlo bitno. Što se samog rada tiče, on se poprilično razlikovao jer je ''Broj 55“ HTV-ova produkcija, a „Vjetar puše kako hoće“ nezavisni film, sa svim ograničenjima koje takva produkcija donosi. Osim toga i priče su prilično drugačije, pa i period u kojem se odvijaju – Mustačev film je suvremen, a Milićev je pomaknut 23 godine unatrag, pa bismo čak mogli govoriti o povijesnom žanru.
Koja vam je uloga bila glumački izazovnija?
Uloga Crnog u ''Broju 55“. Temeljen je na istinitoj priči o pogibiji naših momaka na ratištu, i zbog toga sam osjećao golemu odgovornost. Svjestan sam koliko je ljudi oštećeno tim tragičnim događajima i znao sam da moram dati sve od sebe kako bih odao počast dečkima koji su dali život za svoju zemlju. A Miro iz ''Vjetra“ je fikcionalan lik pa, iako svaka uloga nosi odgovornost, ona je bila nešto manja.
Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL
Kako ste se pripremali za ulogu u ''Broju 55''? Jeste li razgovarali s obiteljima poginulih?
Nisam, jer iako je priča temeljena na istinitim događajima, nismo išli u detaljnu rekonstrukciju karaktera poginulih mladića da ne bismo iznova otvarali neke stare rane. Naravno, mnogo sam razgovarao s braniteljima, pogledao sam sate i sate dokumentarnih filmova, a od knjiga koje sam čitao posebno su me se dojmile “Život na meti'' (francuski dragovoljac u Domovinskom ratu) Marca Charuela i Gastona Bessona te ''Preživio sam Vukovar i Ovčaru“ Vilima Karlovića. Jednom, kad budem imao dijete, inzistirat ću da pročita te knjige jer mi smeta što danas guramo pod tepih sudbine ljudi koji su u tenisicama otišli na ratište kako bi nam poklonili slobodnu Hrvatsku. Da nije bilo njih, mi sada možda ne bismo sjedili na Pulskom festivalu i razgovarali o filmovima koje smo snimili, ili bi se to možda dogodilo, ali pod nečijom tuđom zastavom. Ovo je film rađen za dečke koji su zaista bili u ratu i mislim da je prvi koji im iskreno odaje počast, umjesto da se njihova žrtva obezvređuje ili da se rat koristi tek kao kulisa.
Djed Ilija dragovoljac
Jedan kolega koji je i sam bio na fronti rekao mi je da mu je vaš film probudio PTSP jer prvi put prikazuje rat onako kako je zaista izgledao.
To mi je mnogo ljudi reklo. Već na snimanju bilo je muškaraca koji su devedesetih nosili puške, neki su čak poznavali pokojnike o kojima se u filmu govori, i svima nam je to probudilo traumatična sjećanja. Ja sam, dakako, bio premlad da bih ratovao, no sjećam se svojeg djeda Ilije koji je sa 65 godina postao dragovoljac. Taj prokleti rat neizbrisiv je dio svih nas. Sjećam se kako smo prelazili Papuk i preko Mađarske išli do prve moguće točke da vidimo djeda koji se nije dao s ratišta. Protjerali su ga iz sela u kojem se rodio, ali se vratio čim se moglo – bio je istinski patriot i uvijek ću prema njemu osjećati veliko poštovanje. Pred snimanje sam se mnogo bavio tim ranim sjećanjima na rat i djeda, što me psihički uzdrmalo i pomoglo da na snimanju lakše uđem u likove, da osjetim sav adrenalin i strah koji se u ratnoj situaciji javlja u čovjeku.
Pred intervju ste mi rekli da biste voljeli više govoriti upravo o takvim stvarima, o glumačkom procesu, a ne o privatnom životu.
Rekao sam to jer mi se čini da je glumac nekako pao u drugi plan, da se kao društvo više bavimo našim osobnim životima ili životima likova u serijama nego samim glumačkim transformacijama. A osobno bih rado pročitao intervju s braćom Navojec o tome kako su se od uloge do uloge umjetnički mijenjali, ili pak razgovor s Vilimom Matulom o njegovim metodama rada. Ili recimo, da vam ispričam kako sam za ''Vjetar puše kako hoće“ proučavao borbene pse kako bih imitirao njihov gard jer za ulogu je bilo potrebno imati tu agresivnu fizičku energiju. Proučavao sam i neke naše medijski eksponirane luđake da se naviknem na njihov način komunikacije.
Zanimljivo mi je da inspiraciju tražite i u životinjama.
To je tehnika koja me puno naučila. Za ulogu u filmu ''Nije sve u lovi“, primjerice, proučavao sam vukove. Sličnim metodama koriste se i veliki glumci poput Roberta De Nira i Ala Pacina, a u kazalištu takav pristup još bolje funkcionira.
To me podsjetilo na vašu prvu kazališnu ulogu u Hrvatskoj, u „Kiklopu“ Ivice Buljana koji je prštao upravo animalnom energijom.
Obožavam raditi s Buljanom jer zna pronaći glumčevu slabu točku i kopati po njoj dok nas ne gurne u prostor u kojem dotad nismo radili. Pripreme za ''Kiklopa“ su bile poput vojnog kampa, prije svake dramske probe radili smo čučnjeve, sklekove, trbušnjake... Slično je bilo i za predstavu ''Adio kauboju“. To te digne u jedno stanje lude fizičke spremnosti, nabrije ti reflekse, učini te eksplozivnijim, a to je za takve, vrlo fizičke uloge, iznimno važno.
Mnogo radite u filmu, ali i u kazalištu, na televiziji... Kako balansirate između tih angažmana?
Prihvaćam uloge onako kako mi dolaze. Iz svake učim nešto novo. Zanimaju me svi aspekti posla, od scenografije i tehnike, preko pisanja, do glume i režije. Balansiram između nezavisnog i komercijalnog jer u oba svijeta upoznajem sjajne ljude koji mi donose nova iskustva. Prezirem tapkanje u sigurnoj zoni jer tako se čovjek ne razvija.
Kad ste se počinjali baviti glumom, niste uspjeli upisati akademiju u Zagrebu, ali ste upali na elitni Oxford. Čemu vas je to iskustvo naučilo?
Sve su to utakmice u nogama. Ne gledam ih kao poraz ili uspjeh, jer i jedno i drugo je potrebno za formiranje ličnosti. Sam odlazak u London i ta borba pred upis u Oxford bila je velika škola odrastanja. U prva dva tjedna u Velikoj Britaniji dobio sam prve sijede i izlizao pete na cipelama, jer konkurencija je golema, zahtjevi veliki, uspjeh je već dobiti audiciju, a kamoli ulogu. A život je toliko skup da se većina glumaca financira konobarenjem ili dostavljačkim poslovima. Iz moje klase polovica je ljudi odustala od glume jer nisu mogli izdržati taj pritisak. To je iskustvo kakvo u Zagrebu sigurno ne bih imao, nevjerojatno životno putovanje koje me naučilo da se najbolje stvari ponekad dogode u najgorim okolnostima. Vjerujem da svaki događaj u životu ima svrhu koja nam u tom trenutku često nije uočljiva. Zato se trudim ostati skroman i mnogo, mnogo učiti iz svake pogreške.
Ne namjeravam se seliti
Kako to da ste se odlučili vratiti u Hrvatsku nakon pet godina Londona?
Nisam imao radnu dozvolu. Triput su mi odbili produljiti vizu, a istodobno sam osjećao sve veću nostalgiju prema obitelji i prijateljima u Hrvatskoj. I dalje povremeno odem odraditi neki posao u Englesku, ali obožavam biti u Hrvatskoj i nemam se više namjeru seliti.
Znači li to da biste odbili i, recimo, selidbu u Hollywood?
Ja želim međunarodnu karijeru, ali Hrvatska mi je uzbudljivija jer tu ljudi dišu istim plućima, lakše je naći temu koju zajednički želimo ispričati. Naravno da ne bih odbio ulogu u nekom blockbusteru s glumcima kojima se divim, ali još bih radije u Hrvatskoj napravio film ili predstavu koja bi mogla rezonirati u svijetu.