Zabavljeni zabavom, izolirani pohlepom, frustrirani osvetom, a oko nas nam stradavaju djeca

Jedna je imala 15, druga je imala 13 godina, a u vječnosti ih je dijelilo i devet mjeseci. Jedna je živjela u Zagrebu, druga u Petrinji. I jednoj i drugoj potres je prekinuo otkucaje mladih srca. Teško je. Objasniti život i objasniti razloge njegova prekidanja. Teško je i slušati vijesti u kojima najmlađe odnose vihori koje ne možemo ni rastumačiti, a kamoli kontrolirati. Energija Zemlje jednostavno je pomela nedužne i nema utjehe u trivijalnim tužbalicama i pokušajima nadvladavanja tuge kako su odnesene na neko bolje mjesto; za mene je najbolje mjesto za njih dvije bilo ovdje, među njihovim obiteljima, među prijateljima i među nama živima. Za djecu nema boljeg mjesta od života, od sretne neopterećenosti, od osmijeha i zaigranosti, snova i maštanja o danima koji dolaze, planovima i nadanjima na koja imaju pravo, od velikih očekivanja koja nikad ne mogu biti veća od njihove nedužnosti, od sreće koju su donosile među druge, sebi drage i sebi nove. Potresi već sat ili dva nakon smirivanja i poneki kilometar izvan epicentra postaju dijelovima statistike. Prisjetite se proljetnog zagrebačkog. Emocije za sudbine trajale su točno toliko koliko je trebalo da na s dostigne prva sljedeća nesreća. Potres na Baniji bit će isto, uopćeni fragment kontinuiteta stradanja u kojem ćemo kroz brojke signalizirati razornost i pogibelj. Sudbine će ostati zaključane u birokratskim sefovima i samo će najbliži nositi ožiljke gubitaka djevojčica koje su se spremale osvojiti svijet. Nije me nimalo sram priznati da mi odlazak djece pada neopisivo teško, da i ne pokušavam pronaći bilo kakav tanašni prolaz utjehi da se “ušarafi” u meni, nego pustim jednostavno emociji da me plavi i nosi, kao što to bujice rade potpuno nemoćnom predmetu kada im se zatekne u toku.

Bijeli križevi na grobljima, mjesta vječnih tuga koje se s godinama ne smiruju nego naprotiv, ustrajavaju u trajanju i jačaju u intenzitetu i za dvije će premlade žrtve potresa biti potvrda na veličinu misli „nisam bio, postao sam i ostajem vječno“. Kada bi svijet mogao biti zaigrana lopta na kojoj roditelji neće pokapati svoju djecu niti će djeca morati oplakivati roditelje, kada bi život bio vječan, baš onako božanski i kada bismo pobjedu nad smrću tražili ne u aboliranju prolaznosti, nego u slavljenju neprekinutog trajanja, možda bi i manje grča bilo među nama, možda bismo u tragedijama prestali tražiti čeličenje i solidarnost, nego bi dobrota bilo jedino što bismo poznavali. Život je lijep i život je čudo. Bez obzira na sve, bez obzira na sva iskustva i bez obzira na neminovnost prolaznosti koja nas pritišće od trenutka otkako jesmo. Dvije djevojčice koje su događaji ugasli na početku i na kraju ove godine, kao i sve žrtve svih potresa, pandemijskih i richterovskih kod nas i u svijetu ne daju nam da površno odmahujemo rukom na sve što se oko nas događa. Volio bih da su njih dvije žive, i to ne samo zbog stvarnog, konkretnog slavljenja života kao nepovredive činjenice, nego bih to volio i sa simbolične razine, da možemo reći kako je život najdoslovnije pobijedio nevolju, kako je mladost trijumfirala nad tragedijom, kako sve ima smisla u odzvanjanju djevojačkog smijeha koji nam dolazi ususret. Nije se dogodilo. Sada je kasno, prekasno da se nadamo, da zdvajamo što bi bilo kad bi bilo, da se nastanimo u odajama vlastitih skrušenosti i provirujemo iz njih prestravljeni silom koja nam kroji sudbinu. Nastojim biti s njima, u mislima i u suzi koja će prekoračiti vječnost i zbog kojih ću svim umrlima ili umirućima biti onoliko blizak koliko im treba biti blizak pokušaj makar koga da im iskrom pozitivne energije produži trajanje.

Ne mirim se s anđelima jer gdje su bili onda kad su im trebala njihova krila da ih odnesu na sigurno, da ih vinu pod svod gdje se ne trese, ne ruši i ne otkida i gdje lice djeteta biva zaokupljeno jedino radoznalošću. Potresi su nas protresli. Doslovno. I sigurno se više ne nalazimo na onim istim mjestima na kojima smo bili prije njih. Lokacije su pomaknute, naše se „uzemljenje“ pokazalo ne baš toliko stabilnim kakvim smo ga smatrali i pravo pitanje nakon svega je: gdje se u ovom trenutku točno nalazimo? Koliko smo se udaljili, gdje smo se zaustavili, u kojem smjeru je cilj puta na koji smo prilično nadobudno krenuli, vrtimo li se u krug nevjerojatnih poigravanja energija s kojima nismo računali, koje smo prezreli u paranoidnom doživljaju naše tehnološke svemoći. Zabavljeni zabavom, okupirani konfliktima, predestinirani pohlepom, izolirani ambicijama, frustrirani osvetom, a oko nas nam stradavaju djeca. Je li kasno da svijet počnemo zbog djece činiti boljim mjestom? Hoće li ove dvije djevojčice, jedna od 15 i druga od 12 godina, biti tek pokazatelj krhkosti života koji nadobudno stvaramo ili će one postati naši anđeli na čijim će se krilima moći uzletjeti do svoda gdje se ne trese, ne ruši i ne otkida? Ne želim da nam njih dvije posluže da bilo što naučimo. Nismo toga vrijedni. Želio sam da ih zaštitimo onda kad im je to najviše trebalo, da budu sigurne onda kad se još nije ni znalo da nam prijeti opasnost, da nesretni slučaj ne postoji u odabranim trenucima sreće, da one budu dio nas, a ne da budu zauvijek s nama. E, kako bih volio da svima bude dobro i da svi budu dobri. Da si budemo dobri. Je li to prevelik zahtjev? Sjetiti se ljudskosti u trenucima kada je najteže možda i jest Pavlovljev refleks humane solidarnosti i potpuno mi je nejasno zašto refleks ne postane trajno stanje, zašto moramo gubiti mlade živote da bismo se prisjetili onog najstarijeg, najiskonskijeg u sebi – ljudskosti.

Samo nekoliko desetaka kilometara dijeli Petrinju i Zagreb, a veći dio posljednjih desetljeća to su bila dva svijeta. Dok ih nisu spojile magnitude i smrti dviju djevojčica. S njihovim sam obiteljima, ne da im pružim nemoguću utjehu, nego da pokušam dio tereta boli preuzeti na svoja leđa. Ne znam može li običan tekst nešto pomoći, može li savladati razdaljine i nepoznavanje, ali prepoznati se po pogledu, po otkucaju srca i po iskrenoj tuzi moj je skrušeni način da se u 2021. godinu pogleda kao u vrijeme s kojim moramo otvoreno razgovarati da nam se nenadano, iza leđa ne bi događali nestanci najvrednijih. Unatoč svemu neću s mržnjom i psovkom ispraćati 2020. Neću ni s ushitom dočekivati 2021. Ništa neće ostati u staroj, a da se ne može preliti u novu godinu. Netko će reći, u srazu s prirodnim silama nemoćni smo i možemo samo iščekivati. Naravno, ali mi prirodu ne čekamo, mi je presrećemo, mi joj izdajemo zapovijedi, mi želimo jurnuti ispred nje. U toj jurnjavi gubimo danas dva mlada života, a sutra smisao i budućnost cijele vrste. Pa jednog dana, kada se izmisli neki vremenski stroj i kada bude moguće vraćati se kroz vrijeme, pitanje je jedino hoćemo ili uopće imati dovoljno vremena da ispravimo sve ono što smo u prošlosti napravili krivo.