Dok su 1972. u Hrvatskoj trajali žestoki progoni pristalica Hrvatskog proljeća, koje je ugušeno u prosincu 1971., skupina emigranata mislila je kako je kucnuo pravi trenutak da Hrvati oružanom borbom izbore samostalnost. Tako se 20. lipnja 1972. u tadašnju Jugoslaviju ubacilo 19 članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva - znanih kao Bugojanska skupina. Tako su nazvani jer su se uputili južno od Bugojna, na planinu Radušu. Do 24. srpnja, na njih se diglo oko 30.000 pripadnika milicije, specijalaca i teritorijalne obrane, a Bugojanci su likvidirani u borbi ili su kasnije pogubljeni nakon osude na sarajevskom Vojnom sudu. Jedino je 21-godišnjem Ludvigu Pavloviću smrtna kazna zamijenjena 20-godišnjom robijom, koju je skoro u cijelosti izdržao, da bi u rujnu 1991. poginuo na početku rata u Hrvatskoj.
Danas je jasno da su emigranti posve krivo procijenili izglede za uspjeh svoje akcije. Hrvati su 1972. bili u sumornom raspoloženju zbog gušenja Hrvatskog proljeća, ali stanje duha bilo je bliže razočaranju i strahu nego ogorčenosti i spremnosti na oružanu borbu. K tome, 19-torica i oni koji su ih ohrabrivali na akciju podcijenili su snagu jugoslavenskog režima ili su o tome imali sasvim krive podatke. Zato je cijeli pothvat bio krajnje idealističan i avanturistički.
U skupini su bili Ambroz Andrić, Adolf Andrić, Pavao Vegar, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Viktor Kancijanić, Petar Bakula, Ludvig Pavlović, Mirko Vlasnović, Ilija Lovrić, Filip Bešlić, Stipe Ljubas, Vlado Miletić, Vinko Knez, Ivan Prlić, Nikola Antunac, Vili Eršek i Vidak Buntić. Većina je bila rodom iz BiH, a ostali iz svih krajeva Hrvatske. Bugojanci su prošli cjelokupnu vojnu obuku neposredno prije ulaska u Hrvatsku. Imali su šest pušaka, 17 pištolja, četiri karabina, dva automata, dvije automatske puške, oko 11.000 metaka, 19 noževa, eksploziv, dvije radiopostaje i drugo. Postoje naznake da je nekolicina bila zarobljena, ranjena te strahovito mučena, od čega su i podlegli.
Bugojance se u bivšoj državi prikazivalo isključivo kao teroriste, iako optužbe, poput one o namjeri trovanja beogradskog vodovoda, nisu dokazane. U knjizi "Tito - tajne vladara" Z. Despot citira Titove riječi da preživjele Bugojance treba izvesti pred sud "s tim da se zna kako to treba završiti".
Oko Bugojanske skupine i dalje ima mnogo kontroverzi, pa tako Ružica Andrić, udovica Ambroza Andrića, tvrdi da je čitav HRB bio dirigiran od Udbe i da su 19-orica svjesno poslana u smrt kako bi se Hrvate prikazalo kao teroriste i kompromitirala njihova borba za neovisnost.
Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzervativni , to je je bolest gusarenja po tuđim istoriskim baštinamai mana naturanja svog nepopularnog imena. Tako se srećemo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske povesti(hrvatski list od 14.IV.1939) gde ovo priznanje izražava u rečenici : “Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosedeocima, s kojima su slili u jedan organizam, kojem su dali svoje , i ako su bili u manjini“. Hrvati priznaju da dosli u slavensko starosedelište, koje je, moglo biti samo srpsko, posto trugih slavena u ovom podrupju se nezna, i donose sa sobom i svoje ime, sa kojim se to slavenski stasedelaštvo stolećima sukobljavalo. Svoje neslavensko poreklo ne krije ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković koji u knjizi “Narod i zemlja Hrvata“ na stani 34 kaže : “Čitava stara hrvatska povjest svatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajuci Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizrala slsvenske mase“. Ako prihvatimo stanovniste Lorkovića da Hrvati nisu slaveni .ostaja tajna kako je hrvatsko pleme gubi sva obeležja sa kojim je došlo pa čag i svoj maternji jezik. A osigurava svoju prestiž nepopurarnog imena poje se menja od Hu-ur-vatha u Hrvata. Zar nije prirodnije da narodi gibe svoje obeležje i maternji jezik samo onda , kada se stope u jače i kulturnije sredine. Što je ih je, međutim katolicki Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katolickog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolepću naturivanja njihovog imena odomacilo jedno zlo od koga će Balkan teško otresti. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svog imena srpskom nacionalnom i etnogravskom prostoru do proslog veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje dovelo u pitanje srpsko i pravoslavlje i tako ostvarilo ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom rimokatoličkom progravu kroz vekove.