Kolumna

Zaboravit ćemo poraze košarkaša, nogometaša i Čilića, jer za naš 
sport radi – Božja volja

Foto: Press Association/Pixsell
Čilić
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
13.09.2015., Francuska, Lille, stadion Pierre Mauroy - Osmina finala EuroBasketa 2015, Hrvatska - Ceska. Blake Schilb, Mario Hezonja.
Foto: Igor Kralj/PIXSEL
12.06.2015., stadion Poljud, Split - Kvalifikacijska utakmica za odlazak na Europsko prvenstvo koje ce se odrzati 2016. godine u Francuskoj, skupina H, 6. kolo, Hrvatska - Italija. Ivan Perisic, Mario Mandzukic, Mattia De Sciglio.
18.09.2015.
u 12:00
Sport je metafora borbe za opstanak pa otud i razočaranje najnovijim neuspjesima u nogometu, košarci i tenisu
Pogledaj originalni članak

Već danima se govori o velikoj sramoti, nižu se dramatične žalopojke, isprike, pokajanja, samoproklinjanja i samoponižavanja, traže se uzroci, koje sada manje-više svi znaju, sa zgražanjem se javljaju stariji igrači i treneri – pogađate, riječ je o teškom porazu košarkaške reprezentacije protiv Čeha na Europskom prvenstvu.

Kao da je posrijedi teška katastrofa, prava nacionalna tragedija. A košarkaški debakl dogodio se u nizu s nogometnim, s mizernim igrama reprezentacije u Azerbajdžanu i Norveškoj, te s teškim porazom Marina Čilića u polufinalu US Opena, na kojem je branio lani osvojeno prvo mjesto. Odavno hrvatski sport nije u tako kratkom vremenu imao tako šokantne rezultate. Otkad je samostalne Hrvatske, otkad traju ratne pa potom gospodarske nevolje, otkad nas je tzv. međunarodna zajednica ucjenjivala, punila gnjevom zbog Haaga i drugih nepravdi, otkad nam je grabežljivi strani kapital pokupovao sve što je vrijedilo, i banke, i Plivu, i Inu, i telekomunikacije..., otkad nam političari priređuju samo razočaranja, sport nam je bio najveća utjeha. Oduševljenje njime gotovo se može mjeriti s oduševljenjem blistavim ratnim pobjedama.

Doček Gorana Ivaniševića u Splitu poslije osvajanja Wimbledona bio je nalik dočeku Vlaka slobode nakon Oluje u istom gradu, nacionalni zanos nije bio ništa manji na dočeku hrvatske nogometne reprezentacije poslije osvajanja bronce na SP-u u Francuskoj, i dočeka niza drugih sportaša u pojedinačnim i ekipnim natjecanjima. Kraj tolikih posrtanja ove zemlje i onih koji su je vodili uspjesi sportaša dolazili su kao emotivna, duhovna obnova nacije, kao povratak vjere u ovu državu. U sportu ima nešto zbog čega ga volimo i obožavamo, nečega što nemaju ni politika, ni mediji sa svemoćnom televizijom na prvom mjestu, ni internet – sportska su natjecanja stvarna, u njima nema obmana i laži. Ni Boban, ni Prosinečki, ni Modrić, ni Kostelići, ni Ivanišević, Majoli ili Čilić, ni Balić, ni Šarić, ni Hezonja, ni Sandra Perković, ni Blanka Vlašić ne mogu nas varati, u njihove vrijednosti uvjeravamo se neposredno, njihovi su nastupi istiniti a uspjesi ili neuspjesi očiti, bez glume, bez fraza, bez patetike, bez govorničke ili spisateljske zavodljivosti. Kad, na primjer, nakon Dnevnika ili neke emisije u kojoj se razgovara o politici, gledamo nogometnu, rukometnu ili košarkašku utakmicu, atletsko natjecanje ili teniski meč, iz jezika koji nas uvjerava bez dokaza, bez opipljive potvrde, lažnog, obmanjujućeg i neprovjerljivog, prelazimo u događaj očišćen od svega što vara ili zasljepljuje dojmljivošću pjevača, glumca, govornika, frazera.

Prelazimo iz subjektivnog u objektivno, iz glume i varke u stvarnost. U tome je ljepota sporta, koliko on može imati sposobnosti da nas oduševi mi imamo sposobnosti da ga provjeravamo dok ga gledamo. On je onaj trenutak u kojem jest, kao jelo koje upravo jedemo i kao svi drugi užici koji nam donose ugodu. I u sportu može biti muteža, ali potreba za gledanjem samog sportskog čina, očišćenog od svega nestvarnog i frazerskog, naša je potreba za bijegom iz svijeta koji mu je suprotan, potreba za istinom. I kad slavimo naše sportske nacionalne junake, slavimo u njima i tu nedužnost, prirodni dar, umijeće, vještinu i snagu. Kako je svaki sport svojevrsna metafora borbe za opstanak, nisu slučajno slavljenja hrvatskih sportskih uspjeha bila nalik slavljenjima hrvatskih ratnih pobjeda. Gotovina, Markač, Jastreb, Blago Zadro i drugi poznati ratnici cijenjeni su s istim patriotskim osjećajem kao i veliki hrvatski sportski pobjednici na europskim i svjetskim natjecanjima.

Otud i toliko razočaranje najnovijim neuspjesima u nogometu, košarci i tenisu. Ali i to ćemo preboljeti, jer, usudio bih se reći da nam Božja volja stvara velike sportaše kao utjehu u nevoljama, siromaštvu i oskudici što nam ih donose politička vodstva kojima, nesposobnima i pokvarenima, ni Bog ne može pomoći. Sportaši nas mogu i razočarati, ali toliko nam veselja nitko ne priredi kao oni.

>> Čilić protiv Đokovića doživio potop i izjednačio rekord star 64 godine!

>> Već 20 godina nitko da ustanovi dijagnozu pa 
da se počne s terapijom

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 15

DF
don fluid
15:34 18.09.2015.

Ovo kao da je napisao netko na teškim drogama. Ako tražimo razloge stagnacije momčadskih sportova u Hrvatskoj onda među glavne razloge spada ovakvo razmišljanje - nogomet je nastavak rata drugim sredstvima, sportski rezultati ovise o Božjoj volji... U sportu, kao u i svakoj drugoj ljudskoj djelatnosti, do uspjeha se dolazi samo radom, radom i radom.

PE
pessimus
13:47 18.09.2015.

....sport je metafora borbe za opstanak? ako je i od ivkošića previše je.

AN
antonelić
21:10 19.09.2015.

tvoje riječi su velika sramota , a ujedno sramota vl-a .... i još bi trebalo platiti premium za čitati tvoje mrsomuđenje ... bio sam sportaš i imam sportaše u kući pa ti mogu reći iz vlastitog iskustva : u sportu nema božije volje , samo rad , žrtva, rad, žrtva i malo talenta ....