Zaboravljena prijestolnica zaboravljene Hrvatske: U malom gradiću stolovao je vođa koji je zadužio Hrvate

Naseobine ljudi izgledom i položajem rječito govore o životnim pogledima svojih osnivača i stanovnika. Neki se od njih smještaju na vrhunce ili u močvare, daleko od prometnih putova, odriču se međuljudskih dodira i lakog pristupa sredstvima za život, i prosperitetu pretpostavljaju sigurnost. Drugi se pak smještaju u ravnice, uz putove i prometnice, njive, šume i ribnjake, i živahno opće s bližim i daljim susjedima. Razmjena i druženje važniji su im od osjećaja sigurnosti. Kad im nešto zatreba, brđani kupuju od prigoraca. Kad zagusti, prigorci bježe na brdo.

Ima, naravno vrlo uspješnih – i neuspješnih – i brdskih i dolinskih naselja. Uvježbano oko zna ocijeniti kvalitetu položaja i naselja, a što se ta jasnije i brže otkriva, to znači da je naseobina uspješnija, i u praktičnom i u vizualnom smislu. Stara je istina da svrsishodno, smisleno i lijepo obično idu zajedno.

Što iz položaja i izgleda Čazme možemo zaključiti o njezinoj povijesti i osnivačima, i zašto ovo pišem?

Zato jer je relevantno za moj prvi susret s Čazmom i na desetljeća druženja koja su slijedila. U vruće i prašnjavo srpanjsko poslijepodne 1966. vozio sam se u maminu bijelom Fići s kolegom povjesničarom umjetnosti Josipom Stošićem po isto tako prašnjavoj cesti iz Ivanića prema Čazmi. Navedena „mama“ bila je Sena Gvozdanović Sekulić, profesorica i prva žena dekan Arhitektonskog fakulteta, „prva dama hrvatske arhitekture“. Mama je u to vrijeme s još jednom izvanrednom ženom hrvatske humanistike, povjesničarkom Leljom Dobronić, istraživala ono što nikoga ni tada, a baš ni danas, nije osobito zanimalo – umjetnost kontinentalne Hrvatske. Od svoje 14. godine sudjelovao sam u tim istraživanjima po šikarama i zmijarnicima i zapazio, na svoje veliko čuđenje, da u toj našoj južnopanonskoj prošlosti nije sve baš tako tamno i bezvezno. Puno se toga začelo tim davnim putem u zaboravljenu hrvatsku prijestolnicu.

Crkva s dva tornja

Auto je skakutao starom cestom kakve obično idu po hrptu, tako da vam nitko ne može bacati kamenje na glavu. I onda nam se nad ravnicom, koju je rječica Česma glačala stotinama tisuća godina, ukazala nevjerojatna vizija – silhueta grada na izduženoj uzvisini sa strmim krovom crkve i dva visoka tornja po sredini, desno do njih golemi toranj utvrde, sivožućkasti pojas zidina unaokolo uz rub strmine. Kao kad nad ravnicom Île-de-Francea izviruju tornjevi katedrale u Chartresu!

Grad, također na hrptu, slijedio je neku prastaru cestu. Iz oskudnih podataka koje smo našli u literaturi znali smo da je to cesta kralja Kolomana, onog „zlog Arpadovića“ koji je 1102. Hrvatima oteo neovisnost. U literaturi smo sastali i lik još jednog, drugorazrednog, kasnijeg Arpadovića, također Kolomana, koji je kao herceg Slavonije stolovao u Čazmi. Kakvog li iznenađenja – silhueta Čazme najavljivala je kraljevsku čast!

Nismo se odviše razočarali kad se iz blizine silna branič-kula pretvorila u vodotoranj (uskoro ćemo otkriti: na položaju velike stare utvrde), i da su one „zidine“ oko grada zapravo fasade sasvim običnih kuća na položaju nekadašnjih zidova ili palisada.

Panonska varoš u ljetno popodne.

Ni daška ni glasa.

Crkva s dva tornja, sva bijelo ožbukana, s čudnim rasporedom krovova i masa, i s nekim agresivnim istakom između tornjeva, bliještala je gotovo neugodno. Treperenje bjeline, ravnine, bez ikakvog klesanog detalja ili boje.

Usprkos nezgodnom času pokucali smo velečasnom, predstavili se i on nam je vrlo ljubazno otvorio crkvu.

Sa zidova i oltara pjevušio je sasvim pristojan barok, ponešto prašnjav i ofucan. Pjevušio je u prazno jer se nikako nije mogao složiti s jasnim, geometrijskim slogom prostora i njegovom suverenom jednostavnošću. Zagledali smo se i nekako unisono rekli: “Romanika?” Ali, uz izuzetak zagrebačke katedrale, nema iz tih davnih vremena tragova crkve takvih razmjera! Čazma je od 1552. do 1606. bila u turskim rukama. Pa ipak... Ako je ispod tih naslaga žbuke i vapna romanika, tu nije gradio bilo tko. Taj Koloman, u prvoj polovici 13. st...? I tu priča staje. Na više od tri desetljeća.

Godine 2000. nešto se dogodilo: došao sam za stalno u Hrvatsku kao redoviti profesor Sveučilišta u Rijeci. Kad se postavilo pitanje projekta za Ministarstvo znanosti, nije bilo nedoumica – “Romanika u međurječu Save i Drave i europska kultura”. Početna točka: Čazma.

Veliki džavnik

Ondje su se stvari podosta promijenile. Crkva je bila uglavnom oslobođena svoga bijelog baroknog omotača, pomalo se iskapalo na utvrdi. Na zidovima crkve pojavila se srednjovjekovna opeka, izronili su srednjovjekovni, kasnoromanički prozori, a na glavnom pročelju bili su vidljivi tragovi goleme rozete. Sjajno klesanje i maštovit dekor upućivali su na prisutnost vrhunske, kraljevske radionice, koja je poznavala velike spomenike poput katedrale u Bambergu.

Kako sam došao do takvih zaključaka?

Zahvaljujem to radu niza mlađih kolega, Vjekoslava Štrka, Ane Azinović Bebek, Tajane Pleše, Tomislava Petrinca... Do tog sam časa uspostavio i suradnju s vodećim kolegama u Mađarskoj. U Čazmi je motor kulture bio i ostao Centar za kulturu, i njegova voditeljica Jadranka Kruljac Sever. Nad svim time i tada je, kao i danas, trajno bdio gradonačelnik Dinko Pirak.

U Muzeju sam upoznao vrlo mladu studenticu povijesti umjetnosti Maju Cepetić, nedugo poslije moju suradnicu na projektu, danas dr. sc. i kustosicu Muzeja, Maju Cepetić-Rogić, jednu od najperspektivnijih znanstvenica naše struke u Hrvatskoj. S velikim sam veseljem prihvatio nastup na proslavi 777. godišnjice Čazme 2003. Posebno me se dojmio rad vrlo mladog povjesničara, danas doktora znanosti Ivana Basića, koji se hrabro uhvatio u koštac s likom hercega Kolomana i njegova stalnog suradnika, zagrebačkog biskupa Stjepana II.

Tko je taj herceg Koloman i što u tom kontekstu znači Čazma?

Država krune sv. Stjepana bila je konglomerat kraljevstava – Ugarska, Slavonija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna – i upravnih područja nižeg ranga kao na pr. vojvodstva – Erdelj, Gornja Mađarska (Slovačka). Slavonija, Hrvatska i Dalmacija sačinjavale su Trojednu Kraljevinu, a tome se pokušavalo priključiti i Bosnu. Te su zemlje 1102. ušle u Arpadovsko kraljevstvo kao ravnopravne cjeline sa svojim starim zakonima i običajima. Da se to poštovalo, govori činjenica koju je ustvrdio slavni povjesničar Pál Engel, da u arpadovsko vrijeme u Hrvatskoj nije bilo ni jedne pobune. U Hrvatskoj se dobro živjelo. Kraljevstvo doživljava buk od vladavine Bele III. (1172. – 1196.), koji je zemlju okrenuo prema Zapadu. Njegov sin, Andrija II. (1205. – 1235.), već kao hrvatski herceg i prijestolonasljednik, smatra Hrvatsku praktički neovisnom jedinicom, i u tome ga slijedi i njegov mlađi sin Koloman.

Koloman, sin Andrije II., mlađi brat kralja Bele IV, (1235. – 1270.) rodio se 1208. Umro je 1241. u Čazmi od rana zadobivenih u bitki s Tatarima na Šaju. U svom ne predugom životu Koloman je bio naslovni kralj Galicije (Haliča), okrunjen 1217., no njegova stvarna vlast ograničena je na razdoblja 1215. – 1216. i 1219. – 1221. Arpadovske transkarpatske ambicije nisu urodile plodom, možemo reći, hvala Bogu, na našu korist. Koloman naime 1226. nasljeđuje starijeg brata Belu kao herceg Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, kad Bela postaje suvladar kraljevstva te na tom položaju ostaje do smrti. Od tog datuma počinje njegova briljantna karijera državnika i vojnika, veliki pothvat, koji je nažalost ostao nedovršen. U tom pokušaju da se stvori jaka državna tvorevina Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Bosne, „moja kraljevina“ kako ponosno izjavljuje herceg (a lijepo prikazuje Nada Klaić), Koloman je imao dostojnog partnera – zagrebačkog biskupa Stjepana II. (1225. – 1247.), koji je do imenovanja na biskupsku stolicu bio kancelar Andrije II. Projekt stvaranja države pratio je pokušaj prenošenja nadbiskupije iz Splita u Zagreb, što se nije ostvarilo zbog Kolomanove smrti.

U petnaestak je godina herceg Koloman pretvorio svoju „kraljevinu“, ponajprije Slavoniju, u politički, društveno i gospodarski sigurnu i prosperitetnu zemlju. Ograničio je samovolju plemstva oslanjajući se uvelike na slobodne kraljevske gradove, koje je i sam osnivao, i na njihove „hospite“ te na ladanjski sloj slobodnih doseljenika, koje povijest bilježi kao Sase. Od Tome Arhiđakona do Nade Klaić, Koloman je državnik kome povjesničari dijele komplimente – još uvijek ne dovoljno. Jedino je u Bosni herceg zaglibio u beskonačna natezanja s patarenima, koja nisu dovela do željenih rezultata, već do konačnog egzodusa bosanskog biskupa u Đakovo. Koloman je tijekom svog vladanja izrazito prisutan i u Dalmaciji, gdje se opet, oslanjajući se na srednjodalmatinske komune, razračunava s nemirnim velikašima. Iako je Toma isprva opisao Kolomana kao golobrada dječaka, već 1220. Splićani prijete Kačićima pozivajući se na starijeg brata Belu i na Kolomana, koji dolazi u Hrvatsku na ispomoć Trogiru i Splitu 1226., a 1229. pomaže Splitu protiv kneza Domalda. Godine 1226. herceg Koloman daruje prihode s Drida biskupu Trogira, Treguanu iz Firence, koji je kao izrazito mladi prelat započeo svoju karijeru na arpadovskom dvoru za vladanja kralja Emerika, a odavde ga je zbog učenosti u Split doveo nadbiskup Bernard. Sam Bernard bio je odgojiteljem Emerikova sina Ladislava. Imajući na umu taj kontekst gustih hrvatsko-ugarskih veza, vratimo se u našu Panoniju Saviju.

Veliki projekt Kolomana i biskupa Stjepana bila je izgradnja nove prijestolnice za novu državnu tvorevinu. Izabrana je Čazma, jedan od tri najstarija posjeda zagrebačke biskupije, četrdesetak kilometara istočno od Zagreba i, kako smo već vidjeli, na povišenom i izduženom hrptu nad Česmom i uz važnu prometnicu, cestu kralja Kolomana (onog ranijeg). Pomalo začuđuje da ništa ne znamo o Čazmi iz ranijeg doba, jer položaj je idealan i spaja sigurnost s prometnom dostupnošću i blizinom bogatog agrara. Sjeverno od Čazme postoji selo Ivanska, „stara Čazma“, no tamo do danas nije otkriveno ništa bitno. U svakom slučaju, do časa dodjele privilegija biskupa Stjepana čazmanskom Kaptolu (1232.), koji nastaje kao pandan zagrebačkome, a čazmansku kaptolsku crkvu čini konkatedralnom, Čazma je morala biti spremna za useljenje sekularne i sakralne uprave, s kaptolskom crkvom Svetog Duha (konkatedralom, također s dva tornja), palačom kanonika i njihovim nastambama, palačom hercega, biskupskom palačom, tvrđavom i nekim oblikom općeg sustava utvrda. Postojala je i dominikanska crkva sv. Marije Magdalene, u kojoj je herceg Koloman pokopan 1241. Južno od crkve nalazio se samostan. U srednjem se vijeku još spominju crkve sv. Ivana Evanđelista i sv. Andrije te procesijska kapela sv. Stjepana Prvomučenika, odnosno kapela sv. Kuzme i Damjana koja se vezuje uz čazmanski hospital.

Od svega toga djelomično se očuvala samo već spomenuta dominikanska crkva sv. Marije Magdalene, danas župna, te tragovi utvrde na brežuljku na zapadnom kraju grada. Crkva je temeljito istražena i gotovo do kraja restaurirana, a tvrđava se polako istražuje. Sv. Magdalena je u načelu trobrodna građevina s transeptom, izbočenim zapadnim masivom i pravokutnim svetištem u duhu arhitekture prosjačkih redova, među koje pripadaju i dominikanci. Uz zapadni dodatak, Westwerk, dva su tornja, a dva su se možda dizala ili bila zamišljena nad krajevima transepta. Oduzmemo li pravokutno svetište tipično za dominikance, crkva u Čazmi predstavlja nam se kao smanjena verzija katedrale u prijestolnici Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva Esztergomu. Vrijedna arhitektonska dekoracija, profili i kapiteli „à crochet“, a i jedan kvalitetan figuralni ulomak (glava ratnika), upućuje na prisutnost kraljevske radionice. Kako je u predvorju bio pokopan herceg Koloman, to se crkva podizala i u vrijeme hercega i njegova brata kralja, koji nije štedio sredstva za zgradu dostojnu svog brata s kojim ga je vezala iskrena bratska ljubav. To konačno dokazuje i fenomenalna rozeta na zapadnoj fasadi (danas restaurirana) koja podsjeća na onu na južnom kraku zapadnog transepta katedrale u Bambergu. Majstori iz Bamberga zabilježeni su na gradilištu katedrale u Jáku između 1225. i 1250., a postojale su i veze između kraljevske dinastije i visokog bamberškog plemstva. Stoga ne čudi da je moguće da su bamberški majstori djelovali i u Čazmi.

U Čazmi se do 1864. nalazila i nadgrobna ploča hercega Kolomana. U vremenima napetosti koja su prethodila Ugarsko-hrvatskoj nagodbi 1868. ploča je nestala, zacijelo razbijena pa zakopana. Tako su se marni hrvatski „domoljubi“ odužili jednom od najboljih upravljača koje je Hrvatska ikad imala. Teško je da su je rodoljubni vandali mogli razlupati bez velike galame te se može pretpostaviti da je zakopana nedaleko od mjesta zločina. Kolegica Cepetić je zapravo locirala dvije točke, u župnom dvoru i sakristiji crkve, gdje bi se mogli nalaziti ulomci. Na nama je sad da se odužimo hercegu Kolomanu i popravimo mu grob.

A razlozi za našu zaduženost su mnogobrojni.

Tatarska provala

Herceg Koloman je između 1225. i 1241. okupio hrvatske zemlje, Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju u jaku „Svoju Kraljevinu“, veliku Hrvatsku po teritoriju, političkom i crkvenom statusu, po gospodarskoj i društvenoj snazi, po kvantnom skoku na području kulture, po pozitivnoj samouvjerenosti i samosvijesti. Kao što je odlučno i samosvjesno poticao gospodarski rast, useljivanje korisnih novih podanika, crkvenu neovisnost, širenje obradivih površina i jačanje gradova i srednje klase, Koloman je stvarao osjećaj sigurnosti i prosperiteta, sređene pravne države. Građenje posebne nove prijestolnice, pokazuje planiranje dugoročne budućnosti. U toj zaista velikoj, dobro organiziranoj i dobro upravljanoj državi sudjeluju svi etnički elementi – Hrvati, Dalmatinci Romani, Ugri, Sasi. Koloman je osobno prisutan od Vukovara do Neretve. Njegova pogibija 1241. jedna je od najtragičnijih posljedica Tatarske provale 1241. – 1242. Da je herceg Koloman poživio još koje desetljeće...

No nije, što ne znači da nam Herceg i njegovi suradnici ne mogu biti svijetao uzor o tome kako se uspješno djeluje, gradi i stvara. I onda se zapitajmo, zašto o tome tako malo znamo? Nije to samo „čazmanska epizoda“ hrvatske povijesti, već ima mnogih drugih zaboravljenih trenutaka u prošlosti koji nas pokazuju kao sposoban, radin i izdržljiv narod, na braniku granica majke Europe. Naša krivica prema hercegu Kolomanu, i ne samo njemu, je dug zaborava. U tim potisnutim epizodama hrvatske prošlosti naša humanistika, i uopće ona navodna „elita“, nije se baš iskazala. Kako li je lijepo po takvima opalio Miroslav Krleža u svojoj mračnoj poemi „Planetarijum“; po „Doktoru Ludwigu von Gayu“ i njegovim „Ilerima“ koji su „zdruzgali... kajkavsku reč kaj“, po „Biškupu Štroci“, koji hrani gladnog muža „nafarbanom Toskanom“, Banu Mažuranu, „s bakenbarti sivi“, i sličnim domoljupcima koji su nas uporno gurali na Balkan? Neki od nas kao da još i danas drhte pred osobama i događajima koji nas pokazuju u našoj pravoj, europskoj biti, kao što je i svijetli lik Krležina spjeva, „Stari“ – Ante Starčević. Izvucimo iz zaborava ono što se godinama guralo pod tepih.

U godinama podivljalog mađarskog nacionalizma prije i slijedom Ugarsko-hrvatske nagodbe bilo je možda neizbježno pisati povijest tako da sve što dolazi iz Budimpešte, odnosno sa Zapada, bude dočekano na nož kao ugroza opstanka hrvatskog identiteta. Prokletom Mađaru u Čazmi bilo je u redu oskvrnuti grob, što tijekom svoje vladavine nisu učinili ni Turci. Bog nas čuvao od takvih „prvaka naroda“, baš kao i od onih koji nas još uvijek hoće vratiti na Balkan.

U slučaju hercega Kolomana tijekom posljednjeg desetljeća učinjen je ipak izvjestan pozitivni pomak. U Čazmi danas sjaji gotovo sasvim restaurirana crkva sv. Marije Magdalene, hercegov mauzolej, na utvrdi nedavno je otkriven sloj koji po karbonu 14 (C14) pripada 13. stoljeću i vremenu hercega Kolomana, na tragu smo ostacima njegove grobnice. Čazma više nije prašnjava selendra, već mali grad koji odiše ugodnom otmjenošću, kao što već izdaleka najavljuje njezin obris. Muzej je iseljen iz trošne i vlažne krajiške kuće na utvrdi i deponiran na sigurno u zgradi Centra za kulturu, doduše zasad bez izložbenog prostora, ali s mogućnošću povremenih izložbi.

Nije imao nasljednike

Taj muzej sadrži oko 12.000 vrijednih eksponata, posebice iz razdoblja pretpovijesti, antike, srednjeg vijeka i renesanse te uključuje kamene i keramičke ulomke s crkava, samostana i utvrde. Ističe se glava ratnika koju, ako hoćemo, možemo zamisliti kao lik hercega Kolomana. U zgradi Centra smješteni su izložbeni prostori Galerije Antona Cetina, svjetski poznatog hrvatsko-kanadskog lirskog nadrealista rodom iz Bojane kraj Čazme, i još jednog istaknutog lokalnog umjetnika, grafičara i ilustratora Aleksandra Marksa. U Galeriji Cetin i Galeriji Marks povremeno se postavljaju likovne, povijesne i arheološke izložbe. Hitna je zadaća hrvatske javnosti, od lokalne zajednice do najvišeg državnog vrha, da se taj muzej što prije osposobi za trajno izložbeno djelovanje i rad jer njegovu obrazovnu i znanstveno-istraživačku važnost ne treba posebno isticati. Tako bi Grad Čazma omogućio svojim građanima da osvijeste činjenicu da je njihov grad i nesuđena hrvatska prijestolnica i izuzetno važno mjesto za hrvatsku državnost i povijest. Sve to je čini mogućom atraktivnom kulturnom i turističkom destinacijom kontinentalne Hrvatske, ali i u širem europskom kontekstu. Čazma svjedoči kako, ovisno o povijesnom trenutku, njezin geografski položaj omogućuje u jednom času prosperitet, dok u drugom, u nepovoljnim povijesnim okolnostima, taj isti položaj vodi do povijesnih nedaća – civilizacijskog kraha. No, danas se Čazma izdiže iz pepela i razvija svoj potencijal skromno, ali sukladno novom povijesnom trenutku.

Herceg Koloman otišao je u povijest bez zakonitih nasljednika. Bio je oženjen malopoljskom princezom Salomejom koja je već prije braka položila zavjet trajne nevinosti. Izgleda da ju je njezin suprug u tome podržao. Uostalom, to je bio sasvim sigurno politički brak u sferi arpadovskih transkarpatskih ambicija i avantura. Teško je zamisliti da vojnik i državnik Kolomanova formata ne bi ostavio neki biološki trag. Povijest šuti. No ako shvatimo i prihvatimo ono što nam ona uz ostalo iskazuje u materijalnim tragovima u Čazmi, budimo ponosni što smo mi svi nasljednici hercega Kolomana i njegove čazmanske Hrvatske.