Nakon što već 20 godina istraga o ubojstvu dopisnika ruske državne televizije iz Beograda Victora Nogina i snimatelja Genadija Kurinnoya, koje su u jesen 1991. u Panjanima kraj Kostajnice ubili pripadnici Martićeve milicije, tapka u mjestu, a sve u cilju "viših" srpsko - ruskih diplomatskih interesa, lokalne udruge branitelja Sisačko - moslavačke županije pokrenuli su inicijativu za postavljenje spomen obilježja poginulim novinarima.
Kada su 1. rujna 1991. godine u jutarnjim satima kretali automobilom iz Beograda za područje Pounja, gdje su se u to vrijeme vodile borbe između hrvatske vojske i srpskih pobunjenika, ruski reporteri Victor Nogin i Genadij Kurinnoy nisu znali da idu na svoj posljednji novinarski zadatak. Toga dana u popodnevnim satima u Panjanima nedaleko Hrvatske Kostajnice ubijeni su u svome automobilu, a tijela im do danas nisu pronađena.
Svjedok: Victor je vikao...
Koji sat prije toga u Kostajnici su razgovarali s hrvatskim vojnicima, a usprkos upozorenju da je opasno, krenuli su put Petrinje u komandu bivše JNA. Do tamo nisu stigli jer su u Panjanima upali u zasjedu Martićevih milicajaca, koji su ih izrešetali, a tijela, zajedno s automobilom, zapalili i zakopali u selu Kukuruzari. Sedam mjeseci nakon ubojstva, u prisustvu ruskih diplomata iz Beograda i predstavnika Vojnog suda iz Banja Luke, koji su obavili uviđaj, iskopan je zapaljeni automobil, ali tijela nesretnih novinara nije bilo. Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, smatra da se detalji zločina brižljivo skrivaju kako se ne bi narušili rusko - srpski odnosi.
– Pronađena je dokumentacija o tome kada i tko je likvidirao novinare i sve je potpuno jasno, no zločinci i dan danas mirno žive u Bosni, sigurni od progona, jer ni Rusima ni Srbima nije u interesu razotkriti pravu istinu koja baca sjenu na mit o "složnoj braći". Doda li se tome izjava svjedoka zločina koji kaže kako je teško ranjeni Victor Nogin, prije nego što je dokrajčen, povikao "Ne pucajte, mi smo braća!", jasno je da je riječ o vrućem krumpiru za obje strane. Ako već "braći" nije stalo da utvrde sve okolnosti ovog zločina, mi, hrvatski branitelji iz Sisačko-moslavačke županije, odlučili smo postaviti barem spomen obilježje na mjesto ubojstva. Vjerujem da će u Panjanima već ovog proljeća biti postavljeno spomen obilježje hrabrim ratnim reporterima koji su, tragajući za istinom, mučki ubijeni, kaže Ivica Pandža.
Kada su se nekoliko mjeseci nakon nestanka novinara iz Rusije počeli raspitivati o njihovoj sudbini, službeni predstavnici srpskih vlasti tzv. Krajine i Srbije tvrdili su da su ih ubili pripadnici hrvatske vojske.
Priznanje i laži
No, dokumenti koji su pronađeni nakon Oluje, a koji su dijelom danas u posjedu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, jasno pokazuju da su toga dana Nogin i Kurinnoy ubijeni kada su svojim automobilom, diplomatskih tablica ruskog konzulata i s vidljivim znakom Press, prilazili kontrolnoj točki na kojoj su bili članovi zloglasne jedinice Kaline Komogovina, koja je počinila brojne zločine na prostoru Banovine. Iz kasnijeg priznanja jednog od člana te jedinice, Steve Borojevića - Ćuka, pred srpskim pravosuđem, na automobil su, na raskrižju cesta Hrvatska Kostajnica - Petrinja - Sunja, s kontrolnog punkta zapucali pripadnici jedinice Kalina Komogovina, među kojima su bili i zamjenik zapovjednika Ilija Čizmić te Zdravko Matijašević. Upravo je njih dvojicu svjedočenjem Ćuk teretio za egzekuciju. Matijašević je, prema tom iskazu, prišao automobilu i ubio ranjene reportere koji su mu rekli da su novinari na hrvatsko-srpskom jeziku jer je Nogin 80-ih boravio u SFRJ. Novinarsku su opremu ukrali, automobil zapalili, a nakon nekoliko dana, kada su se o nestalim novinarima počeli raspitivati ruski diplomati, dvojica mještana Panjana su dobila naredbu da vozilo odvuku s ceste na obalu rijeke Sunje u Donjim Kukuruzarima te ga zakopaju. To je Pandži rekao i jedan od dvojice ljudi koji su automobil odvezli s ceste.
– Željku Vraneševiću i Zoranu Prlini, čija je kuća bila najbliža mjestu ubojstva, došao je poručnik Mirko Zebić, tamošnji zapovjednik JNA, i naredio im da automobil odvuku s ceste i odvezu olupinu auta 500 metara dalje, gdje je i zakopan. Kada je 1. travnja 1992. godine na ovo područje u potrazi za novinarima prispjela skupina ruskih diplomata, a među njima je bio i Noginov prijatelj Vladimir Mukusev, tada zamjenik Vrhovnog Sovjeta Ruske Federacije, tadašnje vlasti RSK iskopale su pred njima olupinu vozila, u kojoj je bilo nešto ljudskih kostiju, a odgovornost za njihovo ubojstvo pripisale hrvatskim snagama s majurskog groblja – kazuje Pandža.
No, nakon Oluje i hrvatske vlasti u potrazi za tijelima novinara pronalaze olupinu, ali i dokumente o ovom slučaju, te ruska komisija utvrđuje da su Nogina i Kurinnoya ubili članovi Martićeve milicije pod koju je spadala i jedinica Kaline Komogovina. Vladimir Mukusev, bivši novinar, a sadašnji profesor na Sveučilištu u St. Petersburgu, ruskim je medijima govorio da je njegova istraga bila opstruirana za vrijeme Borisa Jeljcina jer nije politički odgovaralo da ruske novinare ubiju Srbi, no nije odustajao od toga da razriješi sudbinu svog prijatelja Victora Nogina, novinara s dugogodišnjim ratnim stažom koji je zbog tekstova iz Afganistana 80-ih postao nepodoban za tadašnji SSSR te je utočište našao u SFRJ. Tako je nedavno u pismu zamolio predsjednika Ivu Josipovića da intervenira i pogura istragu koja bi konačno riješila sudbinu nestalih ruskih novinara.
Još uvijek "nestali"
U Hrvatskoj nije podignuta optužnica za ubojstvo Victora Nogina i Genadia Kurinnoya. "Na vaš upit izvješćujemo vas da se radi o spisu u kojem se provode izvidi i druge radnje", stoji u odgovoru županijskog državnog odvjetnika u Sisku Stipe Vrdoljaka. Godine 1997., vladin Ured za zatočene i nestale proveo je službenu ekshumaciju u potrazi za tijelima ubijenih novinara u selu Kukuruzari, gdje je i tada pronađena olupina automobila, no kosti nisu nađene ni tada, kao i sve do danas. Otkrivanje spomenika na mjestu njihove pogibije bit će ili 3. svibnja na Svjetski dan medijskih sloboda ili 1. rujna na 20. godišnjicu njihove smrti, a najavljen je dolazak i Mukuseva, te obitelji poginulih branitelja, kao i predstavnika Hrvatsko-ruskog društva prijateljstva.
Martićevi specijalci
Specijalnu jedinicu Kaline Komogovina činili su pripadnici Martićeve policije predvođeni Stevom Borojevićem - Gadafijem. Sjedište jedinice je bilo u spomen domu u selu Komogovina. Sam Stevo Borojević - Gadafi prije je radio u petrinjskom Slavijatransu, a sa svojim zamjenikom Milanom Zecom ubijen u međusobnom obračunu unutar skupine u noći sa 23. na 24. travnja 1992. Ubio ih je pripadnik jedinice Miroslav Tadić. Nakon završetka Domovinskog rata u blizini spomenutog spomen doma pronađeno je više masovnih grobnica sa tijelima ubijenih Hrvata (Plavićevac, Lovča - Marveno groblje, Slopačka kosa), a pripadnike jedinice sumnjiči se i za masakr nad 56 Hrvata u Baćinu.
Tko je tko u priči i što je s njima sada?
Stevo Borojević - Ćuk (1963.) - pripadnik jedinice Kalina, ubijen 1992. godine ubrzo nakon svjedočenja o ubojstvu ruskih novinara.
Stevo Borojević - gadafi (1959.) - zapovjednik jedinice Kaline Komogovina, ubijen u travnju 1992. od strane svog vojnika
Ilija Čizmić - dozapovjednik jedinice Kaline Komogovina. Prije rata bio milicajac. Trenutačno živi u Bosanskoj Kostajnici.
Zdravko Matijašević - pripadnik jedinice, prije rata živio u selu Donja Velešnja kod H. Kostajnice, danas živi u Bosanskoj Petrinji uz rijeku Unu
Željko Vranešević - pripadnik vojske RSK, ranjen u borbi sa HV-om u akciji Maslenica. Živio do rata u Panjanima, trenutačno u B. Kostajnici
Zoran Prlina - pripadnik vojske RSK. Do rata i za rata živio u Panjanima, u kući najbližoj mjestu ubojstva novinara. Danas u Rumi.
Koja luda si ti crvicu..... nekaze se umesto nego umjesto.... Kerum ostaje Kerum, tko ti rece da je Kerum kijerum... samo tvoja bolesna glava!..... Zvezdara ili ti zvjezdara,*...la te zvijezda....