Kada sada gledam unatrag i razmislim o tome, nitko od nas nije trebao preživjeti te strahote. Jedini tko nas je spasio bio je sam Bog. Kada je došla vijest o Daytonskom sporazumu, sve su nas, kao zbog odmazde, prebacili u Haag. Proveo sam gotovo devet godina u sobici, a jedino što sam imao u ruci bila je krunica. Molio sam se Bogu i dan po dan, tijekom svog suđenja, postajao sam mu sve bliži. Osjetio sam kako me Gospodin čisti, a rešetke na mojem prozoru polako su nestajale...”
Ovako je, početkom travnja, zborio Dario Kordić u prepunoj kinodvorani Studentskog doma “Stjepan Radić“ u Zagrebu. Tema predavanja bila je “Bog iza rešetaka“, moderirao ga je svećenik, a činjenica da je o vjeri i o svome mučeništvu svjedočio osuđeni ratni zločinac u dijelu javnosti nije dobro primljena. Osim što je predavanje prekinula grupa mladih ljevičarskih aktivista, u dijelu medija podigla se prilična prašina koja je prebacila i hrvatske granice. “Da živi negdje drugdje, u nekoj normalnijoj državi, isti onaj čovjek naivno bi pomislio da je Kordić ondje govorio o svojoj krivnji, o onome zbog čega je osuđen na 25 godina zatvora te ljudskom i kršćanskom pročišćenju i pokajanju koje je zbog toga osjetio nakon što je u ćeliji susreo Boga. Njegove riječi dobile bi na težini da je bar riječju spomenuo ili se pokajao za zločin za koji je osuđen. No, sve je to izostalo”, komentira novinar Al Jazeere.
Potpora iz inozemstva
Negdašnji potpredsjednik tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne od 1994. do 1995. godine bio je na čelu HDZ-a BiH. Haaški tribunal osudio je Kordića na 25 godina zatvora za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini 1993. godine. Najteži zločin koji mu je stavljen na teret bio je onaj u selu Ahmići. Oslobođen je 2014. nakon što je dvije trećine kazne odslužio u Austriji, kada je u Zagrebu dočekan poput heroja. Takav tretman u društvu, ako je suditi prema naklonosti Crkve i odazivu na njegova predavanja, uživa i danas.
Video: David Bilić - Zbog Kordićeva licemjerja nam je prekipjelo i prekinuli smo tribinu
Baš kao i Julienne Bušić, udovica Zvonka Bušića, koja je također do nekog trenutka javno djelovala bez ikakve smetnje. No, kada se zna da je radila kao savjetnica u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu (1992. – 1995.) te savjetnica u Uredu predsjednika Republike Hrvatske (1995. – 2000.), drukčije nije ni moglo biti. Posljednjih godina održala je i cijeli niz predavanja, poput onog na Američkom sveučilištu u Dubrovniku (na poziv Lynne Montgomery, supruge bivšeg veleposlanika SAD-a u RH) i na Danima povijesti Sveučilišta u Zadru, ali i niz predavanja u srednjim školama u Sesvetama, novom Zagrebu kao i u središtu Zagreba. I tako sve do 26. studenog 2018. kada je njezino predavanje pod nazivom “Za što ste se spremni žrtvovati?” u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu naprasno otkazano. Kako su izvijestili mediji, zbog pritužbi roditelja koji nisu željeli da “djeci predaje osuđena teroristica”.
Jedan od rijetkih koji su joj u to vrijeme pružili javnu potporu bio je i prof. Miroslav Tuđman, koji je na ovu temu zatražio i očitovanje resorne ministrice Blaženke Divjak.
– Zvonko i Julienne Bušić platili su visoku cijenu zbog svoje borbe i žrtve za neovisnu Hrvatsku u vrijeme kada je bilo teško prodrijeti s istinom o pogubnom položaju Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Ali oni nisu teroristi. Njihov je krimen što su se borili da istina dobije prostor u svjetskim medijima – smatra dr. Tuđman, dodajući kako ni sudac John R. Bartels koji je sudio Zvonku i Julienne Bušić za otmicu zrakoplova 1976. i pogibiju američkoga policajca ovaj bračni par nije smatrao teroristima i ratnim zločincima.
Nakon zabrane predavanja Julienne Bušić dobila je i potporu iz inozemstva, konkretno, pismo iz organizacije Citizens United of Errants, koja se zalaže za prava zatočenika i bivših zatočenika. U pismu naslovljenom na Hrvatsko novinarsko društvo, potpisnik Charles Sullivan požalio se predsjedniku Hrvoju Zovku na “višestruke napade hrvatskih novinara na nagrađivanu književnicu, aktivisticu i bivšu zatvorenicu Julienne Bušić”. Ukazao je na kršenje slobode govora Julienne Bušić te dodao: “Bivši zatvorenici posebno imaju važne spoznaje vezano uz pojmove kao što su pravo, pravda, oprost, patnju i druge lekcije naučene iz zatočeništva. Upravo stoga bivši zatvorenici česti su gosti studentskih kampusa, međunarodnih foruma i medija.”
– Ne volim nepravdu. Nisam to zaslužila i ne mogu to zaboraviti – kaže danas Julienne Bušić, koju je zabrana predavanja duboko povrijedila. Premda to čini uistinu rijetko, prašinu svojim pojavljivanjem u javnosti u pravilu podiže i Mirko Norac, posrnuli general HV-a osuđen za ratni zločin na 15 godina jedinstvene kazne. Odslužio ih je 10 i pol, i to uz redovite dopuste za vikende, a na uvjetnu slobodu pušten je 2011., više od dvije godine otkako se na jednom takvom dopustu i vjenčao.
U međuvremenu je pokrenuo vrlo uspješan zaštitarski biznis, što nikome nije sporno, ali pojavljivanje na obljetnici operacije Medački džep u listopadu prošle godine mnogima je teško pao. Osobito zbog izjave koju je dao tom prilikom, kada je kazao da je akcija Medački džep obavljena prema pravilima Ženevske konvencije.
Zločincima najviše treba misa
Društvene mreže tada su preplavljene pitanjima poput: A što ćemo onda s Veselinom Šljivančaninom, otvarajući tako novi krug polemika o “vašim” i našim” zločinima. No, svima onima koji su benevolentno promatrali pojavu Norca na obljetnici vojne operacije tijekom koje su počinjeni ratni zločini zbog kojih je Norac i osuđen, ne treba prestrogo suditi. Zar je moglo biti drukčije kada je poznato da je bivši predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković svojedobno izjavio kako Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin?
Slučajevi Norac, Bušić i Kordić nisu usamljeni. Zvonko Spudić, predsjednik HNS-ova ogranka u Karlovačkoj županiji, u listopadu prošle godine postao je direktor HEP distribucijskog područja Karlovac. Ne bi u tom imenovanju možda ništa bilo sporno da Spudić, inače bivši načelnik Općine Barilović, u zatvoru nije proveo 14 mjeseci zbog pronevjere općinskog novca. Početkom 2011. godine završio je u zatvoru, no u tom imenovanju ni HEP ni Vlada nisu pronašli ništa sporno. Zvonko Spudić kazao je kako je on rehabilitiran pa se slučaj zbog kojeg je bio u zatvoru ne može dovoditi u vezu s njegovim novim radnim mjestom.
I bivši vukovarski gradonačelnik Željko Sabo danas nesmetano djeluje u lokalnom SDP-u, nakon zatvorske osude za mito. Politika to pravda rehabilitacijom premda zakonski rokovi brisanja osude još nisu istekli.
Zapravo, što o rehabilitaciji kaže zakon? Ova pitanja regulira Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, koji u čl.18 kaže kako počinitelj koji je pravomoćno osuđen ili je oslobođen kazne ima pravo nakon zakonom određenog vremena smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo. Njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osobe koje nisu počinile kazneno djelo.
Dr. sc. Davor Derenčinović, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, kaže da nitko nikome ne može zabraniti javno djelovanje, osim ako je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti i dužnosti. Govoreći o slučaju Kordić, profesor Derenčinović kaže: – Premda kod Kordića zakonski još nije nastupila rehabilitacija, bitno je o čemu on govori. Zašto ne bi govorio o vjeri ili bilo kojoj temi koja nije vezana uz ono za što je suđen? Čovjek je svjedočio o jednoj pozitivnoj stvari i ja ne vidim nikakav problem u tome. Redovito se kritizira i održavanje misa za ratne zločince. Pa za najveće zločince i treba organizirati najviše misa za spas njihove duše! Zašto pravomoćno osuđene osobe ne bi govorile? Pa to je pozitivno čak i u smislu resocijalizacije – kaže profesor Derenčinović dodajući da pritom govori kao vjernik, katolik.
Što se tiče slučaja Julienne Bušić, pak, citira slovo zakona, prema kojem nakon izdržane, zastarjele ili oproštene kazne zatvora osobe imaju sva prava građanina utvrđena Ustavom, zakonom ili drugim propisima te mogu stjecati sva prava osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.
– To se može odnositi, primjerice, na zapošljavanje u državnoj službi, ali predavanje u školi sasvim sigurno nije u vezi sa sigurnosnom mjerom kao ni pravnom posljedicom osude. U njezinu slučaju prošlo je više od 20 godina nakon pravomoćne presude. Svjestan sam svih zakonskih, ali i moralnih implikacija te teme. Dakle, nezakonito nije, a je li moralno, ja vam kao pravnik ne mogu reći. O moralu svaki čovjek ima svoju sliku. No, nitko joj ne smije zabraniti predavanja jer je gospođa Bušić rehabilitirana. Mirko Norac, pak, to još uvijek nije – kaže prof. Derenčinović, koji se i osobno susreo s problematikom rehabilitacije.
Relikt prošlih vremena
Naime, svojedobno je angažirao Igora Bojanića – bivšeg dekana Pravnog fakulteta u Osijeku osuđenog za korupciju, koji je nakon nagodbe s tužiteljstvom svoju kaznu zamijenio radom za opće dobro – da mu napiše recenziju za knjigu.
– Iako je bio rehabilitiran, zbog te recenzije krenula je halabuka po medijima da je to nemoralno pa i nezakonito. A radilo se o običnoj recenziji koja, usput, nije bila ni plaćena. I ja sam se našao u poziciji da se moram braniti iako u Hrvatskoj postoji pet ljudi koji mogu napisati recenziju takvog rada – prisjeća se prof. Derenčinović, dodajući da, nakon što nastupi rehabilitacija, čovjeku nitko ne može ni predbacivati ni zabraniti javni istup.
– Zabrana javnog istupa kao sigurnosna mjera postojala je nekad, ali to je relikt prošlih vremena. Jugoslavija nije bila potpisnica Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava koja jamči slobodu izražavanja, ali Hrvatska jest. I zato, te osobe bi mogle i tužiti Republiku Hrvatsku. Moj je stav da nakon što je osoba izdržala kaznu i nakon što prođu svi rokovi da joj treba dati da živi, a ne stigmatizirati i podvrgavati je nečem što se zove socijalna smrt. Svatko može pogriješiti, čak i kada se radi o teškim kaznenim djelima, jedino je važno da se i nakon proteka roka rehabilitacije kod zapošljavanja tih osoba vodi računa o tome da im se ne daje radno mjesto vezano uz kazneno djelo koje su počinili. Primjerice, ako je netko seksualno zlostavljao dijete, onda ne bi trebao raditi kao učitelj u školi. No, bivšim zatvorenicima zatvoriti sva vrata? U čemu je onda razlika između kazne i smrtne kazne – zaključio je profesor Davor Derenčinović.
A tko kaže da je presuda pravedna?