'Zabrinjava me redukcija proračuna za film i istodobna povišica za HNK u Zagrebu'

Ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar glavni je čovjek hrvatskog filma. Na čelu je centra čiji godišnji budžet iz proračuna crpi 36 milijuna kuna, a članovi njegova vijeća taj novac raspoređuju autorima, producentima i organizatorima filmskih festivala. Zbog toga je, po prirodi posla, često na udaru domaćih kritika, dok ga u inozemstvu gledaju kao vizionara i reformatora.

Kad smo dogovarali intervju, rekli ste mi da vam je već dosta toga da se u razgovorima s novinarima stalno morate od nečega braniti. Zašto se rad HAVC-a toliko skandalizira?

HAVC je nastao kao inicijativa autora i producenata, a država je tom zdanju dala samo građevinsku dozvolu. Po tome se razlikujemo od drugih ustanova, a kad si drugačiji u krdu, to strši. Uzmite u obzir da učinci HAVC-a mijenjaju mjerila, nekim osobama ruše položaj u hijerarhiji. I eto histerije.

Čini mi se da u inozemstvu imate bolji imidž nego u Hrvatskoj.

Upravo smo se vratili iz Ljubljane, gdje smo na poziv slovenskog ministra kulture podržali SLAVC. Slovenija u parlamentarnoj proceduri upravo ima zakon o blizancu HAVC-a, preuzimaju sve elemente našeg sustava. Svijet je prepoznao da smo u samo tri godine na negostoljubivu tlu istočne Europe upogonili kompliciran ali pravedan francuski sustav solidarnih kontribucija u kombinaciji s danskim sustavom odgovornog trošenja tih sredstava, i to prilagođen našem podneblju. Činjenicu da krećemo iz potpune zaostalosti okrenuli smo u svoju korist i otišli dalje od sustava koji su na snazi u starim europskim zemljama. Zbog toga smo ljudima simpatični. Predstavljamo mladu, živu i neopterećenu kinematografiju koja dobro izgleda.

Jedna od inovacija koje ste uveli jest snažno poticanje međunarodnih koprodukcija. Što to u financijskom smislu znači za Hrvatsku?

Kada ste mali poljoprivrednik, u interesu vam je da uđete u zadrugu. Nešto za što imate sto kuna, kad uđete u koprodukciju, imat će barem 130 kuna. To će prepoznati europski fond Eurimages i nagraditi vas subvencijom od 20 do 30 posto vrijednosti projekta. To je način da si male zemlje poput Hrvatske mogu priuštiti filmove s budžetima kakvi mogu konkurirati na festivalskom i distribucijskom tržištu Europe.

Prošle godine prvi smo put imali slučaj da je jedna strana državljanka dobila novac namijenjen hrvatskom filmu, a ne koprodukciji. Zbog toga je poruka “marš kući”, koju je kasnije uputila premijeru Milanoviću, dijelu javnosti još više zasmetala.

To su dvije odvojene stvari. Jasmila je za Hrvatsku radila jedan film, a onda je ispalila nešto što je mnoge naljutilo. BiH je egzotična zemlja, ali Jasmila zaboravlja da ni Hrvatska nije puno normalnija. Postojalo je tisuću načina na koje je mogla civilizirano izraziti svoje političke stavove, umjesto da baci petardu u benzin. Inače, kod nas neki u međuvremenu brane Jasmilu, a optužuju Krešu Dolenčića da je ljude koji su razarali Vukovar nazvao stokom. Čekajte malo, Milanović nije u Mostar došao na tenku. Sve skupa, bez veze.

Kad spominjete Vukovar, moram vas pitati o filmu Veljka Bulajića, koji je propao zbog manjka novca. Autor je u nekoliko navrata rekao da država nije dovoljno podržala njegovu ideju, a to se tiče i vašeg centra.

Na natječaju za 2010. godinu pojavio se njegov scenarij koji su savjetnici ocijenili zanimljivim. Problem je bila cijena projekta. Minimalistički, komorni oblik tog spektakla stajao bi tridesetak milijuna kuna, koliko stoji cijela dugometražna hrvatska proizvodnja. Audiovizualno vijeće zato je odlučilo da se Bulajiću osiguraju znatna sredstva za razvoj projekta, koja bi mu omogućila da preko stranih partnera, u koje se u to vrijeme zaklinjao, namakne ostatak novca za svoj film te da potom dođe koristiti standardnu hrvatsku filmsku subvenciju. Bulajić je sportski prihvatio taj izazov, ali nije uspio zaokružiti proračun. Zbog toga Vukovar još uvijek čeka svoj spektakl.

(Foto: Sanjin Strukić/ PIXSELL)

Očito ne lobiramo dovoljno

Znači li to da je vrijeme velikih, skupih produkcija u Hrvatskoj prošlo?

Velike produkcije su moguće, ali one danas imaju logiku koja je različita od one prije 50 godina. One u Europi danas nastaju tako da se kombiniraju resursi više zemalja, da se umreži više televizija, da se na to nabaci određen američki interes, angažira pokoja zvijezda... Producent Rick McCallum, s kojim smo nedavno na našoj obali snimali “Borgie”, o tome bi mogao puno reći. Takvi projekti, dakle, postoje i želimo ih što više u svojem dvorištu, ali za to trebamo još malo sazreti.

Što se događa s HBO-ovom produkcijom “Igre prijestolja”, koja bi uskoro mogla otići iz Hrvatske?

Vijest je nova i ne mogu je sad komentirati. Nisam imao pojma da je takvo što moguće. Činjenica je da je novac za porezne poticaje stranim filmašima u Hrvatskoj reduciran, zbog čega se otvorila mogućnost da se “Igra prijestolja” vrati kući, na Maltu. Ja se ipak nadam da do toga neće doći i da će nadležno ministarstvo pronaći neko improvizirano rješenje. Više me zabrinjava redukcija proračuna za domaći film i povišica za HNK u Zagrebu. Očito ne lobiramo dovoljno dobro u kazališnom bifeu i rupi za orkestar. Ili ne pazimo što govorimo u javnosti.

Dakle, implicirate da, uz mjere štednje, tu postoji i jedna dodatna politička pozadina?

Ne znam ništa o pozadini, kao što nisam znao o pripremi kljaštrenja hrvatskog filma. HAVC hrani dvije tisuće ljudi koji ne rade za plaću, već žive od svoje šljake, zarađuju izvrsnošću svog zanata. Nadam se da će se snaći. Budžet se očito specijalizirao za neuspješne.

Mnogima je bilo zapanjujuće da su na zadnjem roku HAVC-a zaobiđena dva vrlo važna filma – dokumentarac “Dijanina lista” Dane Budisavljević i “Sierra Nevada” Cristija Puiua u produkciji Zdenke Gold.

Ne virim u papire povjerenicima koji o odlučuju o projektima. Znam da je “Dijanina lista” hibridni dokumentarno-igrani film o vrijednoj temi. On je obilno financiran u svim fazama svoje pretprodukcije i mislim da će mu vrijeme do idućeg roka odlučivanja omogućiti da se artikulira, možda prijeđe u igranu kategoriju. Što se tiče Zdenke Gold, nisam siguran da je odbijena zbog financijskih razloga. Svima nam je drago što surađuje s jednim od najvećih europskih redatelja današnjice, ali u toj se industriji ne nudi mnogo – tek prijedlog za montažu i postprodukciju na tlu RH. Cijela regija ima golemih problema s financiranjem filma i svi na HAVC gledaju kao na Noinu arku. Količina projekata koji dolaze sa zahtjevom za koprodukciju zabrinjavajuće velika. Postali smo žrtve vlastitog uspjeha.

Iako HAVC funkcionira bolje nego sustavi financiranja filma u Srbiji i BiH, i dalje postoji dojam da su njihovi autori uspješniji od naših.

Pitanje je – koji autori. BiH ima takav kismet da živi za uspjehe svoja dva vodeća autora, vjerujući u tradicijski kulturni model Balkana, po kojem imate zemlju u kojoj nitko knjige ne čita, ali imate jednog nobelovca koji se proslavio pišući o nepismenosti svoje zemlje. Umjesto toga, HAVC pokušava temeljno opismeniti zemlju, osigurati raznovrsnu filmsku proizvodnju i generirati generacijsku i estetsku smjenu. Repertoar dokumentarnog filma snimljenog u posljednjih nekoliko godina vrijedi više nego što bi nam vrijedio Srebrni medvjed jednog igranog filma. Više od stotinu naših filmova igralo je na velikim svjetskim festivalima, od čega petnaestak na festivalima A kategorije. Naši eksperimentalni filmovi vrte se u Tate Modern i MoMa-i, animacija nam sve više podsjeća na zlatno doba Zagrebfilma, naš kratki film je laboratorij za prve radove nevjerojatnih mladih autora, a uza sve to, imamo eksploziju gledanosti igranog filma u kinima. U vašem intervjuu Vinko Brešan je dobro primijetio da smo u 25 godina imali tri filma koja je vidjelo više od 100.000 gledatelja, a samo prošle godine dobili smo nova tri filma s takvom gledanosti, čime je završeno kukanje o slaboj gledanosti domaćeg filma o kojem smo desetljećima čitali u domaćim medijima. Statistički je nemoguće utvrditi koliko je na to utjecao HAVC, ali očito je da zdrav sustav katalizira kreativnu energiju autora i producenata. Stvar je u tome da pravi ljudi dobiju priliku i sredstva.

S obzirom na reforme koje smo prošli ovih godina, vjerujem da filmaši imaju iskustvo koje bi moglo biti lijek za bolest koja je zahvatila HTV

Hrvoje Hribar

Što mislite o trenutačnom stanju na HTV-u i njegovoj proizvodnji?

To je vrlo uzbudljiva tema jer živimo u godinama eksplozivnog rasta IPTV-a i VOD-a, Google i Amazon pokreću nove TV servise... HRT-u se u tom svijetu nudi sudbina Hrvatske pošte, velikog državnog servisa koji je imao sve poluge u svojim rukama, ali nije bio u stanju pratiti razvoj vlastitih usluga.

To je drama. Nakon drame dolazi komedija, sadržana u činjenici da na svijetu nema veće neosjetljivosti na vlastitu nevolju no što je pokazuju ovi na televiziji. Budućnost hrvatske TV industrije je vezana za ukupnu budućnost hrvatske audiovizualne produkcije, a time za budućnost hrvatskog nacionalnog standarda u sferi koju uobičajeno zovemo kultura. Pa je tako današnja priča o HTV-u zapravo triler. Pod stolom otkucava bomba, ovi koji za stolom jedu štrudl ne znaju da je bomba dolje. Hrvatski filmski ljudi su u položaju onog povlaštenog gledatelja koji zna da bomba kuca.

Kultura opterećena tradicijom

Pa možete li učiniti nešto da pomognete televiziji?

S obzirom na reforme koje smo prošli ovih godina, vjerujem da filmaši imaju iskustvo koje bi moglo biti lijek za bolest koja je zahvatila HTV. Konkretno mislim na modernizaciju načina mišljenja, međunarodnu komunikaciju i korištenje fondova EU, čega na HTV-u nema, kao što nema ni poštene, sustavne evaluacije. Bez toga, bojim se, nikakav nam uspjeh hrvatskog filma neće moći nadoknaditi propast HTV-a.

Veliki domaći festivali upozoravaju da se ne uspijevaju razviti do svojeg punog kapaciteta upravo zbog prevelikog broja malih, koji se financiraju iz iste vreće.

Svi smo onemogućeni u svojem punom kapacitetu. Nacionalni program, koji je Vladin dokument, utvrdio je donji limit od 100 milijuna kuna, unutar kojeg se hrvatska audiovizualna industrija može razvijati u svom osnovnom kapacitetu. To je puno manje nego što dobiva Hrvatsko narodno kazalište, taj hram hrvatske kulture, hodočašće mnogom vrijednom honorarcu. Mi taj iznos, dakako, nemamo, osigurali smo jedva polovicu. Zahvaljujući novim odlukama Sabora, imat ćemo još manje. HAVC, ponavljam, izravno hrani tisuću ljudi i njihovih obitelji, dok velikim dijelom hrani još barem tisuću hrvatskih obitelji. I pritom odgovara za svaku lipu, osiguravajući da se svaka dodijeljena kuna barem u istom iznosu vrati u državni proračun.

Ironično spominjete HNK, kojega se često proziva zbog velike rastrošnosti. Smatrate li da je budžet za hrvatsku kulturu loše raspoređen?

Naša kultura opterećena je tradicijom koja traje desetljećima, to je habsburški sustav s ponekom komunističkom inovacijom. Iz te starinske lokomotive povremeno izađe malo dekorativnog ružičastog dima, proizvedenog na nezavisnoj sceni. To nije dobro ni za jedne ni za druge. Volio bih vidjeti reformirani kulturni mainstream, uz koji bi alternativna kultura kao opozicija imala čvršći oslonac za ono što poduzima, odnosno pokazati stvarna muda.

Jedan od velikih sustava koji sad dolaze pred reformu je filmski festival u Puli. Kako gledate na te promjene?

Nakon nedavnog rebalansa proračuna, možda se priča o Puli maksimalno pojednostavi pa se pred Ministarstvo kulture izađe s inicijativom da se pulski festival na jedno vrijeme obustavi, a da se za njega namijenjena sredstva reinvestiraju u održavanje hrvatske kinematografije, spašavanje radnih mjesta i međunarodnih poslova koji su nešto najbolje što nam se dogodilo u posljednjih dvadeset godina. Strani filmski kapital podjednako donosi hrvatskoj kulturi i gospodarstvu. Mislim da smo svi zajedno spremni na žrtvu da bismo spasili taj novac, koji nam može omogućiti da se prehranimo.

Što bi ukidanje Pule značilo na simboličkoj razini?

Ja ne želim njeno ukidanje. Pitanje je samo možemo li si taj gigantski koktel priuštiti u ovoj krizi kada nam nad glavom visi propast investicija u koje su krenuli filmski djelatnici, mali poduzetnici koji su podigli kredite, nabavili vrhunsku opremu naivno vjerujući da je pred njima budućnost. U to je povjerovala i svjetska filmska elita, a ako je iznevjerimo, od te sramote se nećemo oporaviti. Pula je mali zalog. Imamo milijun festivala.

>> Igra prijestolja odlazi iz Hrvatske ako HBO ne dobije poticaje?