Zadnji pozdrav: A što kad netko naš umre od korone?

Kako smo samo brzo prešli s pitanja "znate li vi nekoga tko ima koronu" na "a znate li vi nekoga tko je umro od korone"! To "pitanje" zapravo je zamišljeno kao retoričko, kao samoraspakiravajuća i samoodgovarajuća sugestija da je ta tamo neka "korona" nešto što se događa samo nekim tamo drugima. Ili možda još gore, da se uopće ne događa, da je sve to samo još jedna bjelosvetska izmišljotina, zavjera ljudi guštera čiji je cilj natjerati nas da kao jagnjad na klanje pokorno stanemo u red i dobrovoljno primimo cjepivo sa skrivenim sastojcima, kako bi smanjili svjetsku populaciju i ostvarili apsolutnu vlast i kontrolu.

Ne, ne pada mi napamet nijekati postojanje političara i moćnika gmazolikih karaktera širom svijeta, koji bi svakako sve to i još mnogo više napravili samo ako mogu, no, Covid19, barem što se mene tiče, nije više nešto što se događa samo drugima. Samoizolacija je problem koji se da nekako izdržati, u suštini tek administrativno rješenje koje tek na statističkoj razini donosi neki rezultat, no kad Smrt zakuca na vrata vaših bližnjih, ne možete više žmiriti čak ni ako bi to poželjeli.

Nažalost, 2020. za moju obitelj više nije nešto što dolazi i prolazi, zlosretna anomalija koju ćemo požuriti zaboraviti sa zadnjim otkucajima silvestrova i pucnjem pjenušca, već nešto što zauvijek obilježava živote mojih najdražih. Prošlog četvrtka odnijela je oca moje ljubavi, čovjeka čija krv kola u žilama moje djece.

Da, reći ćem odmah neki, sa svoja 83 navršena ljeta djed Jure proživio je solidno iznad tužnog hrvatskog prosjeka, dulje i više nego što će većina od nas. Istina, zbog smrti nekih ne može zastati život svima. Umire, kažu, nula-zarez-nula-nešto, umiru stari i bolesni, oni s ruba palijativne skrbi koji bi ionako umrli. Kao da njihovi dani nemaju vrijednost?

Naravno, ljudi ionako svakodnevno umiru, ne samo od korone, zapravo i dalje ponajmanje od korone. Ove godine "od" ili "sa" Covid19 umrijet će manje Hrvatića nego u nekoj prosječnoj sezoni gripe. No, bi li doista tako bilo i da nije bilo mjera? "Švedski model" koji se tako često nekritički spominje u pozitivnom svjetlu, proporcionalno bi Hrvatskoj donio gotovo deset puta više mrtvih, a vjerojatno i daleko više s obzirom koliko smo inače manje disciplinirani. "Samo" 255 službeno umrlih "od" Covid19 u Hrvatskoj, 1033 ukupno u dvije hrvatske države, ukupno jedva 40 tisuća registriranih slučajeva i – eto, i moja obitelj već je nepovratno obilježena tragedijom. Po "švedskom modelu", u dvije države umrlo bi do sada najmanje 4.280 ljudi, a tada bi sasvim sigurno smrt dotakla i mnoge obitelji ovdašnjih poricatelja korone. Bi li i onda naricali za "izgubljenom slobodom" nenošenja maski i odlaska u klubove iza ponoći? I tko bi lud u te klubove išao da smo već imali takve brojke?

Kolika je, stvarno, vjerojatnost da se takva smrt dogodi? Previše varijabli nedostaje da bi se to pouzdano izračunalo, nijedna brojka nije točna, ne znamo stvaran broj zaraženih, ne znamo ni koliko je stvarno bolesnih, brojke su uglavnom proizvoljne i rezultat političkog odabira, kako kod onih koji podižu histeriju i zahtijevaju maske svuda, tako i kod ravnozemljaša koji sve poriču. No, jedno je jasno: za onoga tko je već zaražen, vjerojatnost zaraze je 100 posto, za onoga tko je umro mogli bismo reći da je 101 posto da se više neće vratiti.

Zažmirimo li, hoće li korona doista nestati? Ne pišemo li o njima, hoće li i zaraženi prestati biti činjenica, baš kao što nitko ne piše o prehlađenima? Okrenemo li leđa umrlima od Covid19, hoće li to biti isto kao što smo se davno naučili okretati leđa umrlima od gripe? Marginalna statistika, fusnota na stranici crne kronike? Loša sreća za pojedince koji su izvukli kraću slamku?

Činjenica je samo jedno: nitko od nas ne zna pouzdano hoće li koronavirus nestati onako mučki kao što je i došao, ili će se s jeseni ponovno rasplamsati s većom žestinom. Da, golema većina neće ni osjetiti da su zaraženi, da, umiru uglavnom stariji, ali liječnici će vam reći da među onima koji dospiju na respirator pravila nema: neki stariji se mogu izvući, a nekim mlađima to bude put bez povratka.

Možda bi naš Jure danas bio živ da mostarskoj bolnici nije trebalo od nedjelje do četvrtka da ga konačno prime, da je upala pluća prikladno liječena prije no što se nepovratno rasplamsala. No, nepuni tjedan prije njega u mostarskoj bolnici sve je šokirala smrt mojeg 30-godišnjeg kolege Marija Pinjuha, novinara Radija Mir Međugorje. Ne, ne želim nikoga optuživati, naime i to je sastavni dio "nove normalnosti", jer koronavirus ubija i one koji njime uopće nisu zaraženi, ali zbog pandemije neće dobiti odgovarajuću medicinsku skrb. No, takvih bi bilo još mnogo, mnogo više da zažmirimo i pustimo da nam virus pohara bolnice.

Naš Jure bio je čovjek koji je uvijek, čak i u njemu najtežim trenucima, svojoj obitelji bio prije svega oslonac, a ne teret, sve do zadnjeg trenutka prije no što je kosac zakucao na njegova vrata.

Naš Jure nije bio nikakav starac na umoru, naprotiv, zdraviji, prisebniji, vitalniji i pokretniji nego velika većina nas, pritom ovih dana uvijek oprezan, s maskom i na tržnici. Podla beštija ipak ga je nekako zaskočila, zatekla ga usred berbe grožda, a zadnja izražena želja bila mu je da se njegova žilavka i blatina oberu do kraja i pretvore u vino. I dovršeno je, netom prije no što je duh predao svojem Gospodinu.

U tom zadnjem trenutku, pitam se znači li to da je vrč našeg života pun ili prazan. Je li dno ostalo konačno suho, a život iscijeđen kao suha drenovina, ili je zadnja kap zapravo konačno prelila bukaru jednog već ispunjenog života. Radije bih vjerovao da je barem u ovom slučaju u pitanju ovo drugo, ta zagonetka mi se čini suštinski potpuno inačija od one uobičajene pitalice je li čaša polupuna ili poluprazna.

Samo igra riječi ili se tu i neka mudrost skriva, pitate se? Stara je mudrost da riječ može ubiti jednako kao oštrica ili metak. A u razdoblju ove pandemije koja se prvenstveno širi katapultiranim kapljicama, čak i živahan razgovor s bližnjim može vas stajati samoizolacije. Žučna svađa licem u lice koštati života. Neka slova pri tom su eksplozivnija i opasnija od drugih, a gle vraga, u psovkama kao da baš takva dominiraju. No, u molitvenim riječima čak i ta "opasna slova" poprimaju blagotvorni karakter.

Da, Riječ. Riječ može biti prokletstvo, baš kao i blagoslov. Dok razmišljam koliko mu je života ovime zapravo nepravedno oteto, iz još neukroćene podsvijesti pokušava se probiti i pokoja bijesna psovka, no gazim i guram u stranu te radije biram molitvu i vjeru da Zlo nikad ne može do kraja prevladati Dobro!

Pokoj dušama svih onih koji su do sada otišli, kao i onima koji će tek za njima otići. I fizički će živjeti dokle god je nas i našeg sjećanja na njih. Počivao u miru, Jure.