Zagorki 'konkurira' samo kumica Bara

Ni pol jada da je legendarna rima o ženi koja je "za madraca, a ne za mudraca", skovana u pjesničkoj glavi saborskoga zastupnika (k tome doktora znanosti), samo pojedinačni ispad seksističkog primitivizma.

U dominantno patrijarhalnoj kulturi, koja još uvijek ženu nerado vidi u javnoj sferi, već je uporno gura na madrac ili za štednjak, većina važnih žena u prošlosti hrvatske umjetnosti, znanosti i politike nije, izgleda, zaslužila ni toliko da se njihovim imenima nazovu ulice i trgovi, da im se na javnim mjestima podignu spomenici ili da ih se barem primjereno spomene u leksikonskim i enciklopedijskim izdanjima.

I danas je, znamo empirijski, u javnome tretmanu ženskoga doprinosa na djelu rodna/spolna diskriminacija. Ovih smo dana dobili i znanstvenu potvrdu. Iskustvo nas doista ne vara: pokazuju to rezultati istraživačkoga projekta na kojemu je pod vodstvom dr. Jasenke Kodrnje u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu radilo desetak znanstvenica, objavljeni u knjizi "Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj".

Prvi primjer: među 6280 promatranih ulica i trgova u Hrvatskoj osobna imena u nazivu ima ih 26 posto: muška su imena zastupljena 95 posto, a ženska samo pet posto! Uz to, muškim se imenima nazivaju uglavnom središnje gradske ulice, a ženskima periferne i male ulice. I u Zagrebu nerazmjer je sličan: udio je "muških" ulica i trgova čak 94,2 posto, a "ženskih" 5,8 posto (a i od toga maloga postotka dobar su dio imena ženskih likova iz književnih djela koja su napisali muškarci: Šenoina Branka, Marulićeva Judita, Gundulićeva Dubravka...).

Drugi primjer: u hrvatskoj je metropoli 336 spomenika, od čega 138 (ili 41,1 posto) predstavlja muškarce, a samo 48 (ili 14,3 posto) žene (ostalo su neosobni spomenici). Neravnomjerna zastupljenost još je očitija zna li se da od 48 "ženskih" spomenika samo jedan predstavlja konkretnu umjetnicu, spomenik književnici Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici, a na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji predstavljuju neku drugu konkretnu ženu (npr. biste sestara Baković koje su u naletu "demokratizacije" bile uklonjene pa opet vraćene u prolaz kod kina Europa). Golema većina "ženskih" spomenika zapravo su simboli: majčinstva, tradicionalno ženskih umjetničkih poziva, svetosti (spomenici posvećeni Bogorodici, sveticama, mitološkim likovima), povijesti, nacije...

Nedavno, nakon provedenog istraživanja, podignut je na zagrebačkoj središnjoj tržnici spomenik  kumici Bari. Eto Zagorki prave konkurencije!