Kad se krajem osamdesetih komunizam na istoku Europe počeo urušavati i uvoditi višestranačje, u bivšoj Jugoslaviji pojavile su se prve ankete javnog mnijenja s pitanjem za koju biste političku opciju glasali, sjećam se da su u tim anketama vrlo visoko kotirale ekološke stranke, često i ispred komunista. To mi se činilo kao inteligentan način na koji su ljudi izražavali svoj prosvjed protiv komunizma, birajući jednu benevolentnu, posve apolitičnu opciju, kako se ne bi izložili opasnosti da ih se optuži da su politički zastranili. Vjerojatno to doista i jest bio slučaj, što se i pokazalo kad su održani stvarni izbori, na kojima su ljudi glasali za neke ozbiljnije političke opcije, a dotad visoko rangirani apolitični ekolozi pali na razinu statističke pogreške. Međutim, danas mi se čini da je to optiranje za ekologiju umjesto komunizma bilo i nešto više od puke mimikrije. To mi se čini tako naročito ako pogledamo koliko je ekologija postala ideologijom našeg vremena.
Njen utjecaj je sasvim usporediv s utjecajem znanstvenog marksizma u vrijeme komunizma. Teze o globalnom otopljavanju svakodnevno pune stranice naših medija, klimatološke postavke utkane su u naše zakonodavstvo, njezina znanstvenost se ne dovodi u pitanje, čitava naša ekonomija je organizirana u skladu s njezinim načelima. Ekologija je sasvim izvjesno postala znanstvenim marksizmom naših dana, dogma koju se ne dovodi u pitanje. Oni koji se na to, ipak, odluče, poput američkog predsjednika Donalda Trumpa, bivaju javno ismijani kao ljudi koji ne vjeruju u znanost, dok oni koji, poput saborskog zastupnika Pernara, iznose bedastoće o kravljem nadimanju kao opasnosti za opstanak planeta, ne nailaze na takav tretman, čak svojim izlaganjima lako priskrbe ponešto od aureole znanstvenosti. No, Pernar nije izoliran slučaj.
Njegove klimatološke pseudoteorije nisu ništa luđe od, recimo, izjava američkog senatora Bernija Sandersa kako je pojava terorističke Islamske države posljedica suše uzrokovane globalnim otopljivanjem, te da će, ako ubrzo ne uvedemo stroge ekološke standarde, u budućnosti biti sve više takvih izazova. Globalno otopljenje je tako, po Sandersu, veći sigurnosni izazov za Ameriku od terorizma. Slično je argumentirala i Hillary Clinton, koja je u kampanji obećavala da će globalno zatopljenje biti jedan od sigurnosnih prioriteta njezine administracije, bude li izabrana. Takve politike s ivice razuma nisu nailazile na podsmjeh, već na oduševljeno odobravanje medija i svekolike javnosti. Podrška je stizala i od američke akademije znanosti, čiji ugledni članovi ovih dana pozivaju na Marš za znanost, koji će se održati u travnju u znak prosvjeda protiv Trumpova odbijanja davanja potpore ekološkim politikama. Sve to bi možda i bilo tako kada bi nas zagovornici zelene ekonomije uspjeli uvjeriti da je klimatologija znanost.
Međutim, oni to nikad ne čine, već one koji njezine dogme dovode u pitanje proglašavaju neznanstvenim mračnjacima. Zagovornici korištenja fosilnih goriva danas imaju isti tretman kakav su pod komunizmom imali zagovornici slobodnog tržišta. S njima se ne raspravlja, nego ih se proglašava poklonicima pseudoznanosti, neobrazovanima, čak ludima. Genijalni tvorac Dilberta, Scott Adams, nedavno je na svom blogu uputio izazov klimatolozima da bi trebali dokazati znanstveni karakter klimatologije držeći se zdravog razuma i par jednostavnih metodoloških uputa, kojih se drže ostale znanosti pri formuliranju svojih teorija, kao što je formuliranje koherentne hipoteze i njezino verificiranje ili opovrgavanje. Umjesto dobro formulirane teorije, od klimatologa ćemo dobiti samo bezbroj različitih, međusobno nekoherentnih modela, koji nemaju potvrdu u stvarnosti, već na osnovu tih modela samo konstruiraju različite kompjuterske simulacije koje bi trebale potkrijepiti njihove teorije. Igranje kompjuterskih igrica, međutim, nije znanost. Ekologija je tako postala zamjena marksizmu, onog trenutka kad je marksizam izgubio svoju aureolu znanstvenosti uslijed sloma komunizma.
To je ne samo teorija koja treba ponuditi znanstveno ruho našim antikapitalističkim instinktima i nametnuti nova i još luđa ograničenja ekonomiji od onih koja joj je nametao znanstveni marksizam, već i opasan kult, koji zdrav razum želi strpati u sanatorij. Trumpov izbor će na to pseudoznanstveno klimatološko ludilo imati isti efekt kakav je pad Berlinskog zida imao na znanstveni karakter marksizma. Jedino je pitanje kojem će se sljedećem kumiru neprijatelji zdravog razuma sada pokloniti?