Hercegovački dječak Milan Bandić možda i nije bio u školi kada su se učili stihovi kako je na ovome svijetu vječna samo mijena, ali se kao gotovo šezdesetogodišnjak osvjedočio u istinitost tih stihova. Od dječačića iz hercegovačkoga krša postao je ono što do njega nije uspjelo nijednom Hercegovcu: biti gradonačelnikom glavnoga grada Hrvatske. Nekim čudnim slijedom logike toga stiha od najpopularnijega gradonačelnika danas je postao osobom koja, kao ni Zagrepčani, ne zna je li zapravo više gradonačelnik ili nije! Ove će se godine stoga prvi put dogoditi da Bandić kao gradonačelnik ne okruni pobjednicu Snježne kraljice! To se neće dogoditi zbog zagrebačkoga političkoga apsurda - da demokratski, neposrednim izborima, izabrani gradonačelnik ne može činiti čak ni nešto protokolarno! Ono što je radio od 2005. više, zbog još ni po čemu dokazanih sumnji, ne može!?! A upravo je on te godine u Zagreb, prvi put, dovabio svjetsku skijašku i mondenu elitu. Kada je o takvome elitnome skupu prije toga govorio, mnogi su ga u čudu gledali i gunđali da govori gluposti i bedastoće, jer da je nešto takvo na Sljemenu nemoguće. Ubrzo se pokazalo da se ne radi o fantazmagorijama “blentavoga Hercegovca”. Danas je sljemenska skijaška utrka svjetski događaj, a Sljeme globalni sportski toponim. Usprkos tome, Milan Bandić je danas prisiljen na lik sportskoga i političkoga marginalca. Politička ga je vrhuška obilježila, nastojeći ga svim silama svesti na ulogu nevažnoga i sporednoga.
Milanu Bandiću je za samo nešto više od dvadesetak godina uspjelo od nepoznatog studenta politologije postati i ostati najpoznatijim zagrebačkim gradonačelnikom. Uspjelo mu je da ga Zagrepčani prihvate unatoč njegovu komičnom kajkanju i istom takvom “purgeraju”. Njegovo bavljenje politikom dovelo ga je i na samo političko sljeme, ali i odvelo u remetinečko zatvorsko predgrađe. No, te mu potpuno oprečne pjesničke i životne mijene ne mogu osporiti činjenicu, vidljivu i ovih siječanjskih dana, da je od Zagreba napravio i skijašku metropolu. Za razliku od drugih svjetskih skijaških mjesta, koja se obično nalaze u udaljenim planinskim zabitima, Zagreb je u samome podnožju svoga skijališta. To i gradu i skijalištu daje poseban šarm, štih neviđen u drugim europskim i svjetskim centrima. Bandiću njegovi politički suparnici i protivnici vjerojatno ne mogu oprostiti ni Snježnu kraljicu! Kod nas se, u našim mentalitetima i naravima, može oprostiti sve osim uspjeha. Uspješni Zagreb je stoga možda i najveći Bandićev krimen. Za sve ostale njegove “krivnje” dokazi se tek traže!?! Dok ih nema, Bandić se na Sljemenu (kao i drugdje) može pojavljivati tek kao privatna osoba, kao da je “nepoznat netko”, tko za Zagreb nikada nije učinio ništa! Tako ga “politička žandarmerija” privođenjem i uhođenjem želi stjerati u kolektivni zaborav. Spektakli poput sljemenskoga ipak podsjete da je zagrebački gradonačelnik imao najvažniju rolu u tome blještavom glamuru.
Da nije iščekujućih predsjedničkih izbora i umjetnoga medijskog sjaja, pozor javnosti bi sigurno još više bio usmjeren na zbivanja pod sljemenskim reflektorima. Uz topli sljemenski čaj ili uz dokono leškarenje pod toplom dekicom, gledatelji svjetskih skijaških veličina mogli bi se usput i prisjetiti da je Sljeme desetljećima bilo samo povisoko, ali neiskorišteno zagrebačko brdo. Na njega su dolazili Zagrepčani, ali svijet ni za njega, pa ni za Zagreb nije znao. Pretvaranjem Crvenoga spusta u stazu svjetske skijaške kreme i Zagreb je postao svjetskim središtem. Milan Bandić je, usprkos prigovorima da je lud, imao odvažnosti ustrajati u svome opsesivnom naumu da opću nevjericu o Sljemenu pretvori u lijepu zbilju. Ono što se činilo nemogućim, na Sljemenu se nekom nevidljivom čarolijom pretvorilo u Snježnu kraljicu. Da nije “frikova” poput Milana Bandića, Zagreb bi vjerojatno i dalje bio obični, pomalo dosadni grad na rubu Europe, a Sljeme tek brdo iznad njega.
>>Hirscher treći puta slavio na Sljemenu! Zubčićev najbolji slalom u karijeri, Kostelić tek 18.
>>Na Sljemenu više od 14 tisuća gledatelja, Bandić bodri Ivicu
Ha ha kaj je ovaj napisal bez bandica grad bi bio na rubu pa rodil sam se tu ko i svi moji podsljemenska zona na sljeme nam je bilo otic pjeske ko od sale i na zicaru koja je tu bila prije bandica sad je nema a da me tko krivo ne shvati domaci ljudi su bili 90 posto zaposleni i kao obicni radnici a bogme je bilo i ljudi domacih na vaznim funkcijama kaj nismo ni primjecivali bili smo si na ti ja sad neznam nikog domaceg na nekoj funkciji cast svakom al to je tak