Zagreb i Split se ne razumiju, ali u nečemu su isti: dragi su im osvjedočeni populisti

Većina pozornica lokalnih izbora 2017. zatvorena je u prvim satima prošloga ponedjeljka. Za cjelovit osvrt na tu političku dramu ili komediju (kako vam drago) nužno je pričekati preostala uprizorenja prve nedjelje lipnja. U četiri najveća grada i nekim drugim urbanim središtima te u dijelu županija i općina još se mora održati drugi krug, slijedom kojega će jedni kandidati za gradonačelnike, župane i načelnike općina ući u politički raj, a gubitnici će se sunovratiti u ambis devetoga kruga. Ti političari, jasno, ne prihvaćaju da im je pročitana s dlana sudbina. Ovih dana, a tako će biti i do petka u ponoć, oni pokušavaju dodatno stimulirati svoje birače da izađu na izbore; posebno gorljivo uvjeravaju ostale građane, one koji nisu izišli u prvom krugu ili su se tada opredijelili za nekoga drugoga, da im daju potporu.

Predstava identiteta

Poglavito su zanimljiva i neizvjesna nadmetanja u Zagrebu i Splitu, gdje se jedna žena i tri muškarca nadmeću do posljednje objave Državnoga izbornog povjerenstva. Da će izbori za gradonačelnika metropole i “poteštata” biti posebno bitni i uzbudljivi znalo se i prije održavanja prvoga kruga. Zagreb je za hrvatske (ne)prilike, zbog golemoga proračuna i niza drugih razloga, glavni zgoditak lokalnih izbora. Nakon što su se suočili s nepovoljnim ishodima prvoga kruga, aktivisti dviju najvećih stranaka se sa sjetom sjećaju za njih dobrih starih vremena, kad su one vedrile i oblačile u metropoli. Nekako se ipak tješe: SDP još ima šansu da Anka Mrak Taritaš, koja je kandidatkinja i te stranke, makne “vječnoga” Milana Bandića s položaja; HDZ sada priželjkuje da taj bivši socijaldemokrat ostane na vlasti kako bi s njim sklopili koaliciju u Gradskoj skupštini i nastavili “business as usual”.

Split uz druge svoje atribute obiluje simboličkom i ostalom političkom važnošću, čega su izgleda posebno svjesni vodeći ljudi HDZ-a, koji već dugo nema gradonačelnika u tom gradu. Andrej Plenković i suradnici, a i mnogi novinari i promatrači, shvaćaju pobjedu u Dioklecijanovu gradu kao ključni kriterij za proglašavanje trijumfa na izborima, u kojima se ta moćna stranka u mnogim mjestima izvan velikih gradova ionako već osladila. Stoga Andro Krstulović Opara dobiva napretek potpore od središnjice stranke. Taj stvarno ili samo naizgled “soft” političar, koji se hvali svojim urbanim stilom i višestoljetnim splitskim “kolinom” (obiteljskim porijeklom), ušao je u drugi krug, no poput Mrak Taritaš gleda u leđa suparniku. Željko Kerum i Milan Bandić imaju prednost (osvojili su gotovo jednak postotak glasova – malo iznad 30 posto), ali se, za razliku od Ivana Vrkića u Osijeku (37,1 posto) i Riječanina Veljka Obersnela (40,9 posto), ne mogu smatrati velikim favoritima.

Kao Splićanin koji živi u Zagrebu i građanin metropole često prisutan u Splitu, posljednjih nekoliko mjeseci stekao sam izvjestan uvid u zbivanja vezana uz izbore u tim sredinama. Priča o dva grada u Hrvatskoj se već dugo najviše odnosi na Zagreb i Split, kao što se u Italiji veže za međuodnos Rima i Milana, u Španjolskoj Madrida i Barcelone i slično. Ta priča ima snažnu političku dimenziju, koja posebno dolazi do izražaja tijekom izbornoga procesa. Usporedba između dva najveća urbana središta kod nas, odnosno nacrta za življenje njihovih žitelja (Jean Jacques Rousseu: “Kuće čine naselje, a građani čine grad”) kao sociologa me jako interesira. Prije desetljeće i pol sam u jednome tekstu ustvrdio kako se predstava identiteta u nas ponajviše zbiva između metropole i Splita kao vrhunskih simbola našega sjevera i juga, kontinenta i priobalja, Srednje Europe i Mediterana… Ustanovio sam da se Zagreb i grad pod Marjanom ogledaju jedan u drugome kao u zrcalu, ali koje nerijetko daje iskrivljene, groteskne slike, najviše zbog stereotipa i uzajamnoga nepoznavanja.

Da se građani metropole i Splita međusobno uglavnom slabo poznaju te često ne mogu shvatiti razlike u mentalitetima i urbanim okolnostima, što je osobito prisutno u vezi političara i političkoga života, osvjedočio sam se i u posljednje vrijeme. Zagrepčani ne uspijevaju dokučiti razloge zbog kojih se mnogi Splićani opredjeljuju za Keruma: “Nikako mi ne može ući u glavu da u Splitu ljudi podržavaju toga primitivca i propaloga trgovca” (sredovječna ekonomistica s Črnomerca). S druge strane, Splićanima uglavnom nije jasan fenomen Bandić: “Taj trči-laži lik ne bi kod nas dobio ni dva posto glasova, a u Zagrebu je stalno glavni političar” (student iz Splita). Više je razloga za te nesporazume, od kojih ovdje izdvajam bitno različit odnos prema autoritetima. Zagrepčani su, izgleda, spremniji prihvatiti uglednike za koje se na osnovi njihova prijašnjeg djelovanja smatra da mogu obvezivati druge, a u Splitu ima znatno više onih koji su neskloni ikakvim autoritetima. Ta se razlika izražava i u odnosu prema lokalnoj vlasti: metropolom godinama upravlja isti akter koji po šesti put traži povjerenje birača, dok u gradu pod Marjanom nijedan gradonačelnik već dugo nije povezao dva mandata.

I na ovim izborima Bandić igra na kartu sklonosti Zagrepčana spram stabilnosti. Ta sklonost ima ekonomsku i socijalnu osnovu: BDP je u metropoli gotovo dvostruko viši od prosjeka u državi, a splitski je tek malo bolji od toga prosjeka; u Zagrebu je u veljači ove godine prosječna neto plaća iznosila 6999 kuna, što je 1105 kuna više od prosjeka plaće u Republici Hrvatskoj i oko 1000 kuna više od takvoga prosjeka u Splitu itd. Iako Zagreb ima mnoge teškoće, nedvojbeno je najveći dobitnik izrazite centralizacije javne uprave i političkoga života u samostalnoj Hrvatskoj.

Kerum pak zaziva političku promjenu, svjestan da su Splićani uglavnom nezadovoljni velikim strankama, posebno učincima SDP-a na lokalnoj razini i HDZ-a na državnoj. Split, poput Osijeka i nekih drugih većih gradova, zbog teške ekonomske situacije kontinuirano gubi stanovništvo, i to najviše mlade i obrazovane ljude koji se uglavnom sele u metropolu, a sve više i u inozemstvo. Grad je za vrijeme rata i u neposrednom poraću trpio teške udare od nemoralne i spram općega dobra neracionalne privatizacije i pretvorbe vlasništva (naslov jedne analize iz ovih novina od 3. srpnja 2001: “Split je imao Kutlu, a Zagreb sreću”). Slijedom navedenoga, ali i lošega upravljanja i drugih unutarnjih razloga, Split se prilično deindustrijalizirao i sada gospodarski ovisi o turizmu i uslugama; ta je ovisnost toliko izražena da je nedavna nesigurnost održavanja festivala elektroničke glazbe Ultra u tom gradu (na sreću je u međuvremenu prevladana) izazvala egzistencijalnu paniku u dijelu njegova stanovništva, najviše među onima koji se bave iznajmljivanjem “apartmana” turistima.

Sa SDP-om se Kerum obračunao u prvom krugu izbora (nekad snažni splitski socijaldemokrati postigli su povijesno najgori izborni rezultat), a predstoji mu još sraz s Androm Krstulovićem Oparom. I HDZ-ovac ovih dana učestalo poručuje da Splitu treba promjena. Pri tome ne shvaća da je mnogim Splićanima po političkom stilu i sadržaju više on, lokalni adut stranke koja upravlja državom, lice političkoga kontinuiteta nego Kerum koji je “totalno drukčiji od drugih” hrvatskih političara (zapravo u mnogo čemu politički nalikuje Donaldu Trumpu). Krstulović Opara je uz ostalo uglađen i u porukama nekonkretan, kao što je bio i na ovim izborima bespoštedno ražalovani Ivo Baldasar. Kerumova živopisna komunikacija, a u nekom naizgled čudnom obratu i satira vezana za njega (stranica “Žele se vraća”), očito zabavlja brojne Splićane, ali ih i približava bivšem gradonačelniku. Pritom mnogi zaboravljaju nepodopštine koje je počinio u svom mandatu od 2009. do 2013. ili prelaze preko toga, ali slijedom selektivnosti pamćenja spominju da je u tom razdoblju uređena zapadna obala kao velik doprinos rastućem turizmu.

Nakon objavljivanja rezultata prvoga kruga, pa i prije toga, mogla se čuti špekulacija da Kerumu i nije jako stalo do toga da ponovno bude gradonačelnik, nego da mu je glavni cilj dobiti dovoljno gradskih i županijskih vijećnika kako bi HDZ opet morao politički i poslovno surađivati s njime i bliskim mu osobama. Takva su nagađanja postala manje osnovana nakon što je Kerum 21. svibnja ostvario premoć. Sada je svjestan da unatoč svojim nedostacima – do prvoga kruga ponavljao je kako nije najbolji kandidat za gradonačelnika, ali je najbolji od onih koji su se kandidirali – ima veliku šansu ponovno postati “poteštat”. Stoga je prošli tjedan “spustio rukavice”: na konferenciji za medije 23. svibnja nazvao je Krstulovića Oparu “kicošem”, što za Keruma znači “umišljenim tipom koji za sebe smatra da je iznad svih ostalih”. Tajkun je na optužbe iz suparničkoga tabora da je bacio milijune u kampanji, rekao da su mu sponzori tvrtke njegova sina i nećaka, pa bi stoga bilo pošteno da i “protukandidat obznani koja firma i koji građevinar stoji iza njegove kampanje i neka reče koje poslove taj građevinar radi za njih na razini grada, županije i države”. Takve poruke, ocjenjujem, pripomažu narodskom Kerumu da 4. lipnja dobije i potporu dijela lijevih i liberalnih birača, onih kojima je ipak manje mrzak od, po mišljenju mnogih, “elitističkoga” i “puvanderskoga” (koji sebe neumjereno hvali i razmeće se svojim kvalitetama i uspjesima) Krstulovića Opare.

Pričaju zločesti jezici

Retorika političara u zagrebačkoj kampanji manje je žučljiva, što izvire i iz okolnosti da kandidati za gradonačelnika znaju da prevladavajućem mentalitetu građana metropole ne odgovaraju takve “frke”. Razmjerno miran ton uvjetovan je i okolnošću da se za pobjedu u drugom krugu bori prava dama koja kritikama politici suparnika ne pridodaje napade na osobu, iako zbog takve – razmjerno blage – komunikacije u borbi jedan na jednu ima slabije šanse za pobjedu. Ona je ustvari jedina od navedenih četvero političara koja se ne služi sredstvima populizma, već najviše stručno komunicira o urbanim problemima. Bandić i Kerum su osvjedočeni populisti (uz ostalo, prvi je smanjio cijenu javnog prijevoza na samo četiri kune, a drugi je organizirao javne marende i dijelio djeci igračke), a i Krstulović Opara nije imun na podilaženje niskom ukusu birača. On je na nastup Miše Kovača u sklopu Kerumove kampanje, odgovorio dovođenjem pjevača narodnjaka Mate Bulića na svoj skup. Neki zločesti jezici u Splitu su na to reagirali ocjenom da je razlika u potpori građana između Krstulovića Opare i Keruma onolika kolika je razlika između popularnosti Miše Kovača i Mate Bulića. Plenkovićev štićenik pak najviše računa na moćnu “mašinu” HDZ-a koja je u stanju, pokazalo se više puta, na biralište dovesti mnogo birača. Upitno je međutim može li taj politički stroj, pogotovo bude li razmjerno velik odaziv, osigurati više od 50 posto potpore birača u gradu koji je tradicionalno većinski nesklon HDZ-u i drugim “etabliranim” strankama.

Suparnik Mrak Taritaš u drugom krugu je nadasve iskusni i lukavi političar, koji je već u prvoj izbornoj noći pozvao na veliku koaliciju u Gradskoj skupštini. Ali Bandić zna da će naposljetku, ako zadrži tu dužnost, ustvari morati surađivati ne samo s ljudima iz HDZ-a (tu stranku ionako podržava na državnoj razini) nego i s radikalnim desničarima predvođenima Brunom Esih. Cijena za tu suradnju mogla bi biti jako velika: njegov bliski suradnik Slavko Kojić je nakon prvoga kruga izbora izjavio da neće biti problem pristati na zahtjev za preimenovanje Trga maršala Tita u Kazališni trg. Možda će najava toga preimenovanja, koju je Bandićev tabor iznio u krivi čas, ponukati neke lijevo orijentirane birače, ionako bijesne na bivšega komunista i socijaldemokrata Bandića te nezadovoljne upravljanjem gradom u posljednjih više nego desetljeće i pol, da se 4. lipnja pojave na izbornim mjestima. Međutim, da bi Mrak Taritaš izborila pobjedu, ljevičara na izbore treba doći mnogo, uz istodobno slabije sudjelovanje desničara, što je teško ostvarivo.

Pobjednici prvoga kruga u Zagrebu i Splitu populističkim porukama, umješnim konstrukcijama imidža i na druge načine izazivaju više emocija i pozornosti javnosti nego Krstulović Opara i Mrak Taritaš. Ipak, u ovoj predstavi političkoga identiteta znatan dio zagrebačke javnosti shvaća Bandića, zbog njegove dugotrajne i po mnogo čemu prijeporne dominacije, kao istrošenoga protagonista (sad je dobio čak 41.000 glasova manje nego u prvom krugu 2013. godine, iako je odaziv bio sličan) koji metropoli teško može pružiti svježe ideje i razvojno blagotvorne projekte. Ključno je pitanje hoće li građani koji imaju takvo shvaćanje u nedjelju doći na biračka mjesta i podržati “Mrak gradonačelnicu”. Kontroverzni Kerum pak nastoji opet postati gradonačelnik Splita, toga prilično devastiranoga i ćudljivoga “urbs ludensa”. Grad koji se igra može se (opet) poigrati i sa “Želom”.